Život piše nepredvidive, često bolne stranice, iako bismo svi radije čitali one ljepše. Moja priča, ma kako teška bila, postala je dio mene. Nosim je kao neku čudnu kombinaciju ponosa, tuge i zahvalnosti, jer me oblikovala i odvela putem koji nikada nisam mogla zamisliti.
U brak sam ušla sa vjerom da ću u njemu pronaći sigurnost, partnerstvo i mir. Vjerovala sam da će svi izazovi biti lakši kada se nose udvoje. Međutim, stvarnost mi je vrlo brzo pokazala da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja.
Nakon što sam rodila svoje prvo dijete, vratila sam se u kuću koja je umjesto dobrodošlice nudila samo razočaranje. Izmorena, bolna i istovremeno ispunjena majčinskom srećom, zakoračila sam u prostor pun praznih boca, hrane razbacane po podu, pepela i opšteg haosa. Čak je i prozor bio razbijen. Bilo je jasno da se moj tadašnji suprug prethodne noći prepustio druženju i alkoholu, potpuno zaboravljajući da se kući vraća žena koja mu je podarila dijete.
Na kauču, u dubokom snu, ležao je njegov prijatelj, ne sluteći što se u međuvremenu dogodilo. Kada je došlo vrijeme za prvo noćno hranjenje, tiho sam ga zamolila za čašu vode. Pogledao me hladno, bez i trunke empatije, i rekao da nisam ni prva ni posljednja žena koja je rodila. Okrenuo mi je leđa i nastavio spavati. Te riječi, više nego nered, pogodile su me u samu srž. Osjetila sam usamljenost koja boli i razočarenje koje para dušu.
Trebao mi je duži period da sakupim hrabrost i okrenem novi list, ali sam to učinila. Otišla sam — zbog sebe, ali još više zbog djeteta. Nisam više tragala za savršenstvom, već za minimumom ljudskosti i poštovanja.
Godinama kasnije, kada sam ponovo postala majka sa čovjekom potpuno drugačijim od onog prvog, shvatila sam šta zapravo znači biti voljen. Povratak iz bolnice izgledao je kao prizor iz drugog života: kuća sređena, tiha i uredna. U frižideru hrana koju volim. Na stolu kolači čijem sam se mirisu radovala mjesecima. U sobi kolijevka koju su zajedno napravili moj muž i njegov sin. Prekrivač koji su sami ušili. Ti detalji, te sitnice — to je ljubav u najčistijem obliku.
Prvo noćno hranjenje izgledalo je sasvim drugačije. On je ustao, donio mi bebu, a kasnije, kada sam htjela da je uspavam, uzeo je nježno iz mojih ruku i rekao da se odmorim. Suze su same krenule, ali ovaj put nisu bile teške. Bile su meke, zahvalne.
Ujutro me je dočekao doručak, tiha kuća i porodičan mir. Sve ono za čim sam u prvom braku vapila, a što nikada nisam dobila.
Petnaest godina je prošlo od tada. I dalje živimo jednostavno, ali spokojno. Ljubav, poštovanje i nježnost ostali su stubovi naše porodice.
Ponekad se zapitam kako bi moj život izgledao da sam ostala u onom prvom braku. I svaki put zahvalim sebi što nisam. Jer nijedno dijete ne zaslužuje da gleda majku kako tiho pati, trpi uvrede, nosi teret tuđe nezrelosti ili alkohola. Djeca osjećaju sve, čak i onda kada su premlada da razumiju.
Žena ne treba da žrtvuje svoje dostojanstvo “zbog djece”. Najveći poklon koji možemo dati djeci jeste primjer da se poštovanje zaslužuje, a ne podnosi.
Danas, kad me neko pita da li žalim zbog svega što sam prošla, moj odgovor je uvijek isti: ne. Morala sam preći kroz tamu da bih dostigla mir. Naučila sam da tuga nije kraj, već put koji ponekad vodi ka onome što nam je oduvijek bilo namijenjeno.
A mir… mir vrijedi više od svega.
