U današnjem tekstu donosimo priču psihologa Vladimira Đurića — priču koja vraća vjeru u ljude i podsjeća da su ljubav, ljudskost i iskreno prijateljstvo najjače sile koje postoje, čak i u najmračnijim okolnostima.
Kroz decenije rada u medicinskom i psihijatrijskom okruženju, Đurić je bio svjedok trenutaka na granici života i smrti. Vidio je ljudsku patnju, gubitke, slomljene porodice i krhkost uma. Međutim, ono što ga je najdublje dotaklo nije bila dramatična operacija ni bolni oproštaj, već jedna, naizgled obična scena iz psihijatrijske ustanove — „Ludnice“, kako je u šali nazivao mjesto gdje su se, paradoksalno, često vidjele najplemenitije strane ljudske prirode.
Toga dana upoznao je čovjeka čiji je život bio potpuno preokrenut bolešću. Nekada perspektivan student ETF-a, momak pun energije, šarma i planova, postao je samo blijeda sjenka sebe usljed paranoidne shizofrenije. Umjesto fakultetskih klupa, čekali su ga parkovi, klupe, ulice. Ostao je bez doma, bez podrške, bez svijeta koji ga je nekada prihvatao.
I tada se dogodilo ono što je Đurića duboko potreslo.
Njega nisu zaboravili svi.
Jedna žena — nekada njegova školska drugarica — prepoznala ga je dok je lutao Tašmajdanskim parkom. Iako je prošlo mnogo godina od njihovih zajedničkih školskih dana, i iako je pred njom stajao čovjek koji više nije ličio na onog mladića koga je poznavala, ona je vidjela neku drugu istinu: da on i dalje zaslužuje dostojanstvo, toplinu i pomoć.
Nije ostala na sažaljenju.
Nije se okrenula i otišla.
Umjesto toga — organizovala je spas.
Pozvala je stare prijatelje iz razreda, ljude koji su u međuvremenu postali ugledni i ostvareni. Bez oklijevanja, oni su se uključili. Skupljen je novac, pronađen smještaj, medicinska njega, ljudi koji će brinuti o njemu. Njihovi zajednički napori postali su borba za njegov život, borba da se on vrati iz tame u koju ga je bolest gurnula.
I tu se krije ono najvažnije.
Ova priča nije o bolesti.
Nije ni o ludnici, niti o propasti jednog mladog čovjeka.
Ona je o prijateljstvu koje traje, o odanosti koja ne pita koliko je vremena prošlo, niti kakve okolnosti stoje između.
O ljudima koji nisu zaboravili ko je on bio — niti ko je mogao biti.
O hrabrosti da se pomogne nekome od koga se ništa ne može dobiti zauzvrat.
U svijetu u kojem se mnogi okreću glavu od tuđe nesreće, jedan mali razred nekadašnjih srednjoškolaca pokazao je da ljudskost nije nestala. I to baš u mjestu koje nosi naziv „Ludnica“ — mjestu gdje je Vladimir Đurić naučio da se najveća ljubav ponekad pronalazi upravo tamo gdje je najmanje očekujemo.
Đurić nas podsjeća na jednostavnu, ali snažnu istinu:
Prijatelja ne određuje vrijeme provedeno zajedno, već spremnost da se ostane kada je najteže.
A prava prijateljstva, ona koja život oblikuju tiho i nenametljivo, ponekad se pokažu upravo onda kada sve drugo propadne — kao tračak svjetlosti u tuđoj tami, kao ruka koja se pruži kad niko drugi ne vidi.
I možda je baš to najveća poruka ove priče:
u svijetu u kojem se često osjećamo usamljeno, ljubav i dobrota najjače se vide upravo u trenucima kada ih najmanje očekujemo.
