Manastir ostrog je ubjedljivo najveći i najpoštovaniji manastir u Srbiji i Crnoj Gori. Danas vam donosimo i vijest o jednoj ženi iz Srbije, koja je tamo doživjela veliko iskustvo…
Profesorka Biljana Lazarević iz Smedereva 2000. godine posvetila je četrdeset očaravajućih dana svom boravku u manastiru Ostrog. Početak boravka u manastiru Ostrog. Odlučivši se da posjeti manastir Ostrog, gospođa Lazarević se našla u nedoumici sa brojnim nedoumicama i pitanjima. Pitala se može li njezina prisutnost poremetiti miran život redovnika posvećenog molitvi i asketizmu. Ipak, nije mogla zanemariti svoj unutarnji zov. Za gospođu Lazarević Ostrog je predstavljao duboko i duhovno središte koje ju je neprestano privlačilo, ulijevalo želju za povratkom.
Unatoč tome što je primila savjete upozorenja u vezi s izazovnim životnim uvjetima u samostanu, ostala je nepokolebljiva u svom uvjerenju da će moći izdržati sve poteškoće s kojima se susretne. Prvo iskustvo u samostanu bilo je nepretenciozno; vrijeme provedeno u ćeliji bilo je kratko, opremljena samo krevetom bez madraca, štednjakom i pokrivačem. U tom je okruženju postao očit početak njezina asketskoga puta. Unatoč hladnoj klimi i nedostatku suvjernika, njezin osjećaj duhovne dubine i predanosti ostao je nesmanjen.
Njezin prvi kontakt s redovnicima bio je razgovor tihog poštovanja, jer su je smatrali samo još jednom poklonicom među mnoštvom koje je posjećivalo samostan. Rani dani i iskustva u restoranima Gospođa Lazarević se po dolasku susrela sa strogim samostanskim običajima koji su uključivali trpezu koju karakterizira jednostavnost i skromnost. Izvorno iskustvo objedovanja u samostanu sastojalo se od skromne hrane: juhe od zelenog graha, kruha, maslina i, povremeno, sira i vrhnja.
Obroci su se konzumirali u tišini, nakon jeromonaške molitve, a proces jela je bio ubrzan, lišen pretjeranog uživanja, što je odražavalo praksu asketskog odricanja. Naglasak na brzini i tišini tijekom obroka služio je kao manifestacija discipline i duhovne suzdržanosti. Smiraj noći i osjećaj duhovnog mira. Među najdražim trenucima bila je noćna tišina koja je davala duboki mir i osjećaj unutarnjeg mira. Za to vrijeme, kaže gospođa Lazarević, suze su joj tekle bez ikakvog vidljivog razloga, osjećajući duboku povezanost sa svojom okolinom.
Tijekom tih noćnih sati, redovnici su se bavili svojim molitvama, dajući joj priliku da razmišlja o dubokom miru koji je obavijao samostan. Iako sama sa svojim mislima, nije osjećala osjećaj napuštenosti. Mir i tišina poslužili su joj kao osnova za unutarnji mir, jasno odvojen od užurbanosti i stresa svakodnevice. Prilagođavanje ritmu samostanskog postojanja. Svaki dan u samostanu započinjao je u ranim jutarnjim satima, najavljen zvonjavom zvona koja je pozivala vjernike na molitvu. U početku je gospođi Lazarević bilo teško mirno zaspati zbog neudobnog kreveta; no postupno se naviknula na samostanski ritam života.
Njezin dnevni raspored postajao je sve definiraniji, s jutarnjim molitvama, radom u samostanu i naglaskom na tišinu i poniznost koji su se pojavljivali kao bitni aspekti njezinog novog postojanja. Kako je vrijeme prolazilo, monaški način života za nju je postao prirodan i prihvatljiv. Redovnici, koji su promatrali njezine početne borbe, ponudili su joj dodatnu udobnost, uključujući madrac i stol za njezinu ćeliju. Obilježja i filozofski pogled na monaški život. Ostroški monasi su poznati po svojoj mudrosti, obrazovanju i skromnosti. Njihova životna filozofija usredotočena je na tišinu, molitvu i težnju za unutarnjim pročišćenjem. Ovo postojanje karakterizira suzdržanost i duhovna disciplina.
Gospođa Lazarević je primijetila da redovnici obično pokazuju veliku suzdržanost u raspravama, birajući da govore samo kada je to potrebno. Oni prihvaćaju šutnju jer vjeruju da potiče dublje razumijevanje. Postojanje časne sestre. Među najzanimljivijim pričama je priča časne sestre koju je gospođa Lazarević susrela prilikom svog posjeta. Ova časna sestra donijela je duboku odluku napustiti uspješnu karijeru kako bi se posvetila Bogu. Njezina nadahnuta priča o odabiru prihvaćanja redovničkog života, unatoč uspješnoj profesiji, ostavila je trajan dojam. Zajedno su dijelili duga razdoblja šutnje, tijekom kojih su povremeno ulazili u razgovore o dubokim pitanjima života i vjere.
Vrijeme koje je gospođa Biljana Lazarević provela u manastiru Ostrog pokazalo se kao duboko transformirajuće putovanje koje je donijelo brojne uvide u duhovne aspekte postojanja. U samostanu je otkrila skromnost, molitvu i osjećaj unutarnjeg mira koji ju je oslobađao stresa i neizvjesnosti svakodnevnog života. Njena priča o iskustvima u manastiru Ostrog služi kao dirljiv podsjetnik na važnost vjere, asketizma i unutarnje discipline, kao i na spokojnu ljepotu koja se nalazi u tišini u svijetu koji je često pun buke i nereda. Redovnici, utjelovljenje jednostavnosti i mudrosti, ukazivali su joj se kao primjer kako u životu tako i u njezinoj duhovnoj potrazi za mirom i razumijevanjem.
