Udala sam se prije tri godine. Kažu da je prva godina braka najteža — meni je bila najljepša. Možda zato što smo tada stvarali sve iz početka, zajedno, rame uz rame, kao dvoje ljudi koji grade dom, ali i svijet u kojem žele živjeti. Bila sam sigurna da je sljedeći korak dijete. Život je, međutim, imao druge planove.
Polako, gotovo neprimjetno, moj muž je postao opsjednut gejmingom. A ja sam, bez drame i bez velikih riječi, ostala sama u svemu. Posao, kuća, računi, kuhanje, pranje — sve je nekako završilo u mojim rukama. Govorila sam sebi da „tako treba“, da je normalno da žena iznese više. Ali praznina je rasla.
Na našu prvu godišnjicu braka samo sam dobila — tišinu. On je dobio poklon. Ja nisam. Nije meni nedostajao predmet. Nedostajalo je zajedništvo, misao, znak da je taj dan i njegov dan. U meni se prvi put ukotvila sumnja, hladna i jasna.
Nakon toga, praznici su prolazili kao da ih nema. Bajram — ništa. Osmomartovski cvijet — nikad. Čak ni riječ. Čak ni osmijeh. Umjesto toga, počeli su napadi panike. Svekrva me ponižavala, svaki moj trud je bio umanjen, svaki gest izvrnut. A on… on me je sve češće vrijeđao. Ja sam tonula, a dna nije bilo.
U junu sam spakovala svoju dušu i svoj život u nekoliko torbi. Nisam bila sretna, a za mene je brak oduvijek bio — poštovanje, razumijevanje, kompromis, pažnja. Bez toga, sve drugo je samo kulisa.
Otišla sam dok sam ga još voljela. To je najteža vrsta odlaska. Hiljadu pitanja vrtjelo mi se u glavi, ali nijedan odgovor nije bio dovoljan da ostanem.
I tek tada, tek u mom odsustvu, počeo je da me „traži“. Kada bih mu falila — sjetio bi se da postojim. Kada mu nisam bila potrebna — bila sam nevidljiva. Posljednje tri sedmice našeg zajedničkog života spavala sam sama u krevetu, u kojem je lijeva strana čuvala suze, a desna šutjela na svaku moju dilemu: ostati ili otići?
Otišla sam u avgustu. Predala sam papire za razvod. A onda sam saznala da ima drugu. Na njegov rođendan ušla sam u kuću po nešto svoje — i vidjela ih zajedno. Samo sam čestitala i otišla. On je plakao, govorio da je to „samo drugarica“. Molio me je da se vratim. Ali nijedna njegova suza nije mogla izmjeriti godine mojih suza koje on nikada nije vidio. Ili nije želio da vidi.
Kasnije sam saznala još detalja. Svaki je bio oštar, ali ni jedan nije bolio kao ona prva istina: da sam bila sama u braku u kojem nas je trebalo biti dvoje.
U februaru sam se razvela. Petnaest minuta prije ročišta stigla je poruka: „Preklinjem te, nemoj.“ Ali ja sam u sudnici jasno rekla — kraj.
Danas se još ponekad čujemo samo zbog stvari koje su ostale u kući koju smo nekada zvali „našom“. Nedavno mi je donio dva poklona. Poslije dvije godine zaborava, poslije svih dana kada nije mario, poslije svih mojih lomova — došao je sa ukrasnim kesama, kao da se ljubav može kupiti, kao da se praznina može umotati u celofan.
Nisam osjetila ništa. Osim olakšanja.
Shvatila sam: ljubav koju sam imala bila je velika, ali nisam bila voljena. Odnos bez pažnje nije odnos. Brak bez poštovanja nije brak.
Emocije imaju hijerarhiju — jedne nas hrane, druge nas uništavaju.
Poklone nisam unijela u sobu. Ostali su u hodniku. Za mene oni više ništa ne znače. Čekaju da ih odnesu đubretari, baš kao što sam i ja odnijela sve što me gušilo iz svog života.
I zato želim reći ovo:
Ne gasite svoje žene. Ne poništavajte ono što one jesu. Ne čekajte da odu da biste shvatili da su postojale. Ne tražite ih očima tek kada vam zatrebaju. Zagrljaj vrijedi više od poklona, pitanje „Kako si?“ više od bilo koje skupe stvari. Ljubav živi u pažnji, ne u poklonima.
A kada pažnje nema — onda nema ni braka.
