DEDO, A ZAŠTO NE OREŠ TAJ DIO ZEMLJE: “Sine, Iako Si Musliman, Nemoj To Zaboraviti, Tu Je Nekada Srbin Slavu Slavio.”

NOVO

Priča a koju vam danas donosimo je jako zanimljiva, jer nam dolazi sa šarenolikog Balkana, a koji je uvijek bio isprepleten sa jako zanimljivim pričama. Evo i jedne priče, a koja će vas natjerati na razmišljanje….

Naši su krajevi raznoliki, među najrjeđima na svijetu. Unutar ovih krajeva dosljedno se njeguju vrijednosti bratstva i jedinstva, kao kap vode na dlanu, koje opstaju unatoč brojnim izazovima i prijetnjama. Privrženost među pojedincima ostaje nepokolebljiva i takva bi trebala ostati zauvijek. U sljedećem dijelu današnjeg članka donosimo vam duboko emotivnu ispovijest. U drugoj polovini prošlog stoljeća brojni pojedinci iz Bosne i Hercegovine napustili su svoje domove u potrazi za boljim životnim uvjetima.

Zapadna Njemačka pojavila se kao primarna destinacija, nudeći veće izglede za zapošljavanje i prilike za financijski napredak. Mnogi su odlučili napustiti svoja sela, domove, pa i djedovinu koju su njihove obitelji generacijama obrađivale. Iako je izbor za iseljenje bio težak, zahtjevi suvremenog života i težnja za ekonomskom stabilnošću na kraju su prevagnuli. Među mnogim pripovijestima dokumentiranim iz tog doba, postoji jedna dirljiva priča koja naglašava poštovanje, međusobno razumijevanje i očuvanje svetih dobara drugih. Ovu priču prenio je sudionik obiteljske Viber grupe, koji je ispričao događaj od prije više od pedeset godina koji je duboko pogodio njegovu obitelj. Njegov djed, muslimanske vjere, sedamdesetih godina prošlog stoljeća kupio je zemljište od susjeda Srbina koji je kasnije odlučio emigrirati.

Ova je parcela nekada bila prodavačeva rezidencija, koja je imala značaj kao mjesto njegova rođenja, obiteljskih iskustava i slavlja krštenja. Nakon što je kuća srušena, zemljište je određeno za poljoprivrednu uporabu. Međutim, prostor na kojem je prije bila kuća njegova obitelj nikada nije obrađivala. Unuk jednog Bošnjaka ispričao je kako je iz djetinjstva zapažao svog djeda i oca, koji su stalno izbjegavali određeni prostor na centru terena. U to je vrijeme razlog za izbjegavanje bio nejasan i nije bio zainteresiran za daljnju istragu. No, kako je sazrio, odlučio je pitati svog djeda o razlozima zašto ne obrađuje tu baš tu zemlju.

Odgovor koji je dobio bio je izravan, ali prožet mudrošću i suosjećanjem. Djed mu je savjetovao da na tom mjestu ne sije i ne ore, jer je to prebivalište osobe od koje su kupili zemlju. Ova je rezidencija imala značajne trenutke u njegovu životu – ondje je rođen, kršten i unutar njezinih zidina slavio svoja postignuća. Iako je kuća u međuvremenu srušena, njegov djed je inzistirao da se ovo sveto tlo poštuje i da se ne preorava. Za njega je poštivanje svog doma i mjesta gdje su pojedinci proživjeli svoje najvažnije dane bilo pitanje časti i ljudskosti. Djed je savjetovao unuku da se, kada se konačno posveti toj zemlji, uvijek mora sjetiti razloga zašto je bila zapostavljena.

Bez obzira na to čini li se drugima neobično ili beznačajno, potrebno je poštovati ono što je nekom drugom važno, čak i u njegovoj odsutnosti. Stoga ovaj jednostavan čin izražava poštovanje, kulturu i ljudskost. Ovaj narativ nadilazi religiju, nacionalnost i tradiciju. Prenosi poruku ljudske empatije, naglašavajući da su sjećanja drugih jednako važna kao i naša vlastita, te da svetinja svakog pojedinca, koliko god bila nepoznata, zaslužuje poštovanje. U vremenu u kojem razlike često dovode do podjela, ova priča predstavlja primjer mogućnosti suživota, pokazujući da je čak i u najtežim okolnostima moguće živjeti zajedno s poštovanjem i dostojanstvom. Trenutno ovaj unuk, sada punoljetan, samostalno čuva istu zemlju.

I dalje izbjegava ulogu koju je njegov djed poštovao, ne zbog vanjskog pritiska, već zato što u tom izboru prepoznaje važnost tradicije, dostojanstva i očuvanja sjećanja. Ovo ilustrira način na koji se kultura prenosi kroz generacije – ne kroz velike izjave, već kroz suptilne, svakodnevne radnje. Priče poput ove služe da istaknu kako čak i najskromniji postupci mogu značiti duboku ljudskost. Poštivanje vjerskih uvjerenja, obiteljskog podrijetla i tradicije drugih ne umanjuje naš vlastiti identitet; nego ga jača. U svijetu u kojem razlike često dovode do razdora, sjećanja poput ovih ponovno potvrđuju da je suživot ostvariv, obilježen mirom, poštovanjem i suosjećanjem.

Preporučeno