Držeći usnulu bebu na prsima, Carrie Powell pogledala je francuski dvorac u mjesečini obasjanoj noći. Zadrhtala je kad joj je topao vjetrić puhao po vrućoj koži. Nakon godinu dana hladne tišine, Theo St. Raphael, Comte de Castelnau, napokon je poslao po nju. Napokon je poželio upoznati njihova tromjesečnog sina.
Carrieina drhtavica pojačala se dok je zurila u dvorac u kojem ju je Theo prvi put zaveo, prije nego što ju je napustio u Seattlu dva tjedna kasnije, ostavivši je trudnu i samu. Jednom ga je voljela više od života. Mislila je da je on njezin vitez u sjajnom oklopu, ovaj tajkun koji se obogatio. Voljela gaje sa slijepom, djevojačkom predanošću – svog jedinog ljubavnika, jedinog muškarca kojeg je mogla zamisliti da ga voli.
Carrie je drhtavo udahnula. Bila je takva budala.
Odrastajući, njezina starija braća kolutala su očima na način na koji je ona najbolje vidjela u ljudima. Čak su je i roditelji zadirkivali – sanjivu, veselu Carrie s glavom u oblacima, koja je branila ljude koji su u supermarketu stajali u redovima ili su bili nepristojni bez ikakvog razloga. Ali ti su ljudi radili najbolje što su mogli, pomislila je Carrie. Mrzovoljna žena koja je prešla granicu u samoposluzi mogla bi imati privatnu tragediju ili brigu koju bi teško mogla podnijeti. Carrie se pokušala svidjeti svima. Možda joj se u životu nije svidjela jedna ili dvije uistinu neugodne osobe, ali sigurno nikad nikoga nije mrzila.
Do sada.
