Ova veza koju sada imam je najnormalnija veza koju sam ikada imala.
Prvi put mogu razgovarati o svemu bez straha i skrivanja. Moj ljubavnik me prihvata, ne moram mu lagati. Pored njega imam toliku slobodu da mogu reći bilo šta bez straha od osuđivanja. Čak mi je ponekad i čudno kako dobro i iskreno možemo komunicirati.
Dijelimo osjećanja, tajne želje, nade i neuspijehe. Volim ovu vezu jer ovako nešto nikada nisam imala sa svojim suprugom. Kada sam sa svojim mužem moram razmisliti o svakoj riječi prije nego što je izgovorim. I to ne jednom već više puta kako naš razgovor ne bi otišao u pogrešnom smijeru.
Moj muž me i ne poznaje. Prihvatio je samo onu moju stranu koja mu odgovara, za onu drugu moju stranu ne želi ni da čuje niti da je vidi. Vjerovatno se pitate kako onda mogu živjeti tako? Pa pored svog muža imam sigurnost i imamo korektan odnos. Moj ljubavnim je ipak moje utočište.
Sa njim ne moram razmišljati o tome šta ći skuvati za večeru, ko će oprati suđe i slično. Sa njim imam vezu koja mi dozvoljava da se opustim. Mislim da se mnogi od nas zaljubljuju u iluziju ljubavi sa ljubavnikom, što ne bi uspjelo u stvarnoj vezi sa suprugom.
U mom slučaju ovakav način života ima svoje prednosti. Svakodnevna rutina može iscrpiti strast. I mnogo je lakše biti otvoreniji sa nekim sa kim nemate budućnost. Što kraće planirate biti sa nekom osobom to ćete sa njom biti iskreniji. Naučila sam sa svojim ljubavnikom živjeti u trenutku.
Naša veza se sutra može završiti, a naša otvorena veza i komunikacija sa mojim ljubavnikom mi pomažu da ostanem u braku. Od ljubavnika dobijam ono što mi nedostaje kod kuće sa mužem. Naš brak se temelji na lažima. Nemamo vremena jedno za drugo. Lažem svuda i svima, ali ne i svom ljubavniku.
