„Mama, nemoj zvati tatu. Molim te, nemoj još.“
Lejla je stajala nasred naše kuhinje, blijeda kao zid, s rukama stisnutim oko testa za trudnoću. Vani je sipila kiša po prozoru, lonac graha je tiho ključao, a meni je u glavi odjednom nastala takva praznina da nisam čula ni vlastiti glas.
Imala je sedamnaest godina. Za dva mjeseca trebala je krenuti u četvrti razred gimnazije.
„Jesi li sigurna?“ pitala sam, iako sam vidjela dvije crte. Jasne, nemilosrdne.
Samo je klimnula i sjela na stolicu. „Armin zna. Rekao je da će nazvati, ali… ne javlja se već tri dana.“
Moj muž Zdravko vratio se s posla pola sata kasnije. Mokru jaknu je bacio preko stolice i odmah primijetio Lejline crvene oči. Kad mu je rekla, prvo je šutio. Onda je udario dlanom o stol toliko jako da su šalice poskočile.
„Trudna? U srednjoj školi? Jesi li ti normalna?“
„Tata, ja…“
„Nemoj me zvati tata dok me ovako sramotiš! Što će ljudi reći? Moji na selu, susjedi, rodbina? Sve smo ti dali, instrukcije, ekskurzije, mobitel… i ti nam ovako vratiš?“
Lejla se tresla. Stala sam između njih, doslovno, kao da je mogu zaštititi tijelom.
„Dosta, Zdravko. Nećemo rješavati ništa vikom.“
On me pogledao kao da sam ga izdala. „Ti ćeš je još braniti?“
„Branit ću svoje dijete.“
Te noći Lejla je spavala kod mene. Čula sam je kako potiho plače okrenuta prema zidu. Nisam znala što reći. Nisam ni ja bila spremna postati baka s četrdeset i dvije, dok mi dijete još uči za maturu. Bila sam ljuta, uplašena, posramljena čak — i sram me toga priznati — ali više od svega bojala sam se njezinih očiju. Kao da je već vjerovala da joj je život gotov.
Armin se na kraju javio. Njegova majka rekla je da je premlad, da mora misliti na školu i da „nije dokazano čije je dijete“. Kad je Lejla to čula, nije ni zaplakala. Samo je skinula njegovu narukvicu s ruke i bacila je u smeće.
„Neka ne brine“, rekla je tiho. „Neću ga više nikad zvati.“
Vodila sam je ginekologu, vadila krv s njom, sjedila pred ambulantom među ženama koje su gledale u njezin trbuh pa u njezino dječje lice. Zdravko nije htio poći nijednom. Govorio je da neće sudjelovati u tome. Mjesecima je s Lejlom pričao samo kad mora: „Ima li što za jesti?“ ili „Makni stvari iz hodnika.“
Kad se rodila Hana, bila je sitna, tamnokosa i glasna. Plakala je kao da se ljuti na cijeli svijet što je došla baš u našu kuću. Držala sam je prvi put i osjetila kako mi se srce raspada od nježnosti.
Lejla je ležala iscrpljena i gledala u strop.
„Hoćeš je uzeti?“ pitala sam.
Odmahnula je glavom. „Ne mogu, mama. Ne osjećam ništa. Što nije u redu sa mnom?“
Prvih dana mislila sam da je samo umorna. Ali dani su postali tjedni. Lejla bi satima sjedila na rubu kreveta, nepočešljana, u istoj majici. Kad bi Hana zaplakala, prekrila bi uši jastukom. Jednom sam je zatekla na balkonu u četiri ujutro, bosu, kako gleda u praznu ulicu.
„Lejla, što radiš?“
„Mislim da bi Hani bilo bolje bez mene“, rekla je bez suza. „Ti je voliš. Ja samo… ja sam prazna.“
Taj me trenutak presjekao. Nisam joj držala predavanje. Samo sam je zagrlila, zvala liječnicu i sutradan smo otišle psihologinji u dom zdravlja. Lejla se opirala, govorila da nije luda. Psihologinja Mirela joj je mirno rekla: „Niste loša majka zato što ste bolesni. Poslijeporođajna depresija ne pita koliko imate godina ni koliko ste željeli dijete.“
Polako se počela vraćati. Terapija, razgovori, malo sna kad god sam mogla preuzeti Hanu. Prvi put sam je vidjela da se smije nakon gotovo dva mjeseca kad je Hana kihnula dok joj je mijenjala pelenu.
„Vidi je, mama“, prošaptala je. „Smiješna je.“
To „smiješna je“ meni je zvučalo kao da se otvorio prozor u zatvorenoj kući.
Zdravko je najdulje odolijevao. Sve dok jedne večeri Hana nije dobila temperaturu. Lejla je panično plakala, ja sam tražila toplomjer, a on je bez riječi uzeo bebu, obukao je i rekao: „Ajde, sjedaj u auto.“
U čekaonici hitne Hana mu je zaspala na prsima. Gledala sam ga kako joj prstom dodiruje obraz, onako nespretno, kao da se boji da će je slomiti.
„Ista je Lejla kad je bila mala“, promrmljao je.
Nije se ispričao kćeri, ne još. Ali sutradan je kupio krevetić koji je mjesecima odbijao kupiti. Lejla ga je pogledala i rekla: „Hvala, tata.“ On je samo slegnuo ramenima, a oči su mu bile pune.
Naša kuća nije odjednom postala sretna. Ima dana kad Lejla plače, dana kad Zdravko opet kaže nešto grubo pa se poslije zatvori u garažu. Ali Hana sada prepoznaje majčin glas i pruža ruke prema njoj. A Lejla je svaki put uzme, čvršće nego jučer.
Ponekad se pitam koliko riječi izgovorimo iz srama, a koliko života time ranimo. Zar obitelj ne bi trebala biti mjesto gdje dijete ostane i kad pogriješi, a ne mjesto iz kojeg najviše želi pobjeći?
