Milena Dravić važi za jednu od najuspješnijih glumica još iz perioda Jugoslavije, a čije ime će zauvijek biti upamćeno. Iza sebe je ostavila brojne sjajne i uspješne uloge, ali i mnogobrojne fanove kojima i danas nedostaje.
1980. godine, povodom prestižnog filmskog festivala u Cannesu, dok je šetala crvenim tepihom, svjetlucala joj je. Tog dana je okrunjena nagradom za najbolju sporednu glumicu i otišla je sva u čudu. Nosila je svilenu haljinu koja je bila umjetnički spoj dostojanstvene elegancije i nacionalnog poimanja izvora. Tu veliku nagradu dobila je za nastup u filmu “Poseban tretman” Gorana Paskaljevića. No privlačnost za publiku i medije nije bila samo njezina izvrsna gluma. Do izražaja je došao i njezin drečav stajling.
Za tu priliku nošena je haljina od prizrenske svile raskošnih pastelnih nijansi, koju je posebno dizajnirao jedan od cijenjenih domaćih modnih dizajnera Aleksandar Joksimović. Nadahnuvši se srpskom narodnom nošnjom, napravila je omaž nacionalnom nasljeđu, a ujedno je dala jedinstven stav u modernoj modi koji je impresionirao i najskeptičnije modne kritičare. Uz nošnju, Milena je iznijela i prave stare srpske dragulje koji su izuzetno pojačali dojam spoja umjetnosti i kulture.
Njezin pogled izazvao je pravu pomutnju dok su je ljudi iz inozemstva okruživali i raspitivali se o materijalu. Neki su išli i dalje tražeći od nje da im nabavi isti materijal. To je trenutak uhvaćen u monografiji „Milena Dravić“ Tatjane Nježić, gde se kroz Milenine reči osvetljava ne samo atmosfera tog dana, već i njena posvećenost izlaganju srpske kulture na međunarodnom nivou. Trenutak kada se Milena nakon povratka iz Cannesa jako živo prisjetila onoga što je napravila.
U Beogradu je podržavala trgovinu “Duga resa” – poznato mjesto tradicionalnog srpskog tekstila i pratećih rukotvorina. Odatle je kupila četrdesetak metara prizrenske svile i poslala je u London, Pariz i nekoliko drugih europskih gradova. Time je mislila nastaviti priču koju je započela u Cannesu: podupiranje lokalne umjetnosti, mode i baštine u najuglednijim kulturnim sredinama. Milena je željela uvijek prihvaćati svoje nasljeđe, bez obzira gdje se nalazila u svijetu.
Dok je Milena putovala u SAD, gdje je glumila “Milenu u svjetlu muškaraca”, radnu zaslugu Duška Radovića, priložila je simbolične poklone koji predstavljaju neke od srpskih tradicija. Tom prilikom imala je priliku upoznati vrlo poznatu američku glumicu i pjevačicu Lizu Minnelli. Čestitka je bila puna topline kada je Milena uručila svoje male srpske opanake na poklon – predmet je imao i svoje značenje osim materijalnih briga.
Gore navedeno nisu samo osobna sjećanja jedne glumice. Oni su dokaz da se umjetnička kultura može pokazati kao najbolji diplomatski predstavnik naroda. Milena Dravić je najsuptilnije nosila srpsko držanje, estetiku i odluke, dosljedno utjelovljujući eleganciju i načela tradicije srpske kulture – s dostojanstvom, ukusom i umjetničkim senzibilitetom.
Autentičnost i iskrenost na svjetskoj pozornici su oduvijek tu, a ako je čovjeku srce u baštini to prelijeva granice koje određuju nečiju profesiju. Toliko godina kasnije, sjećanje na njezin odlazak u Cannes stoji kao nezaboravna metafora za istinsku milost: snagu iznutra, duboku ljubav prema zajednici, predanost umjetnosti koju je nadmašila kao obična glumica u haljini; bila je simboličan glamur spojen s identitetom – a najviši oblik prosvjetljenja bio je pustiti sve van.
