Dva svijeta

-Jesam li lijepa? – Upitala se Rebeka dok je pomalo nespretno naginjala svoju glavu nad poveliku lokvu. To pitanje upućeno samoj sebi sada je bilo nešto poput obične šale, podsjetnika na neko davnije vrijeme u kojem je kao malena djevojčica uporno naginjala svoju glavu nad lokvu koja joj je zatim pružala odraz neba i nje same, i u kojoj je nepogrešivo mogla zaključiti kako bi mogla biti i ljepša.
Sada kada je to vrijeme bilo već davna prošlost, i kada niti je više bila slatka djevojčica niti nesigurna dvadesetogodišnja djevojka, postala je poprilično samouvjerena kako prema svom izgledu, tako i prema svojim sposobnostima.
Nisi loša, pomislila je dok je čučala nad lokvom i pogledavala svoj odraz u njoj ispremiješan s plavetnilom neba i sitnih punoglavaca što su išli lijevo-desno. Njezina svijetlosmeđa duga kosa s nekoliko nijansi plavoga, lice blijedo poput snijega i oči boje vedroga neba činile su sasvim zanimljiv prizor, nešto poput neobične, moderne i nadasve ležerne princeze iz bajke koja među svojim žapcima traži onoga pravog – samo svog princa.
U stvarnosti Rebeka je bila biolog čiji je trenutačni posao podrazumijevao promatranje vodozemaca iz lokve koju je itekako dobro poznavala iz svog djetinjstva.

-Nisi… Nisi lijepa… – začula je odjednom riječi za svojim leđima.
Iznenadila im se.
Naglo se okrenula želeći vjerovati kako se s njom šale njezini studenti, ali kada je potvrdila svoje slutnje kako nije riječ o studentima, već o jednom tek malko poznatom joj liku, ostala je zatečena… ali i – uvrijeđena.

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.