Ljubav na otoku

Miris je budio sjećanje, težak miris zemlje tek zalivenih biljaka. Bilo je jutro, soba se doimala uobičajeno, stakleni je stol bio postavljen za dvoje. Vani je na snijegu svjetlucalo zimsko sunce, ali za Annu Runford bilo je kao da je ljetno poslijepodne kad joj je bilo sedamnaest godina i kad je stajala u luci uzbuđeno mašući dvojici muškaraca. Srce joj je lupalo u čudnom, silovitom ritmu pri pogledu na mlađeg muškarca, koji je laganim kretnjama veslao u malom čamcu.
Anna se na trenutak priljubila uz vrata, boreći se sa sjećanjem. Njeni dugi, tanki prsti držali su se za glatku površinu i tražili utočište u poznatim žljebovima.
Uvjeravala je samu sebe kako je smiješno što uopće misli o nečemu tako davnom. Prošlo je deset godina između ovog jutra i onog poslijepodneva i tijekom godina je uspjela izbrisati iz sjećanja događaje od onog ljeta.
Ali sad su nahrupile uspomene. Pamtila je muškarčevo gipko tijelo, koje je izlazilo iz čamca… Trgnula se iz razmišljanja i krenula prema stolu. Privukla je stolac, stvorivši u sebi čvrstu odluku da ne dopusti sjećanju da joj se naruga, kad joj jedan list očeše lakat. List je dotaknuo njezinu golu ruku i onoga popodneva kad je bila izišla iz šume i pomogla dvojici muškaraca da uđu u čamac.
Nije mogla dopustiti da se sjećanja nastave. Lijeva joj se ruka tresla dok je uzimala jutarnje novine, a dijamantni zaručnički prsten neugodno joj je pritiskao ruku.
Hoće li se uistinu udati za Michaela i riskirati ponovo nekome vjerovati? “Da”, rekla je ozbiljno sebi, “prestani osuđivati samu sebe. Bilo je to davno. Više nećeš napraviti takvu grešku”.
Pojavila se Grace i upitala na svojoj nenematelji način:
– Kavu, Anna?
LJUBAV NA OTOKU.pdf

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.