“Nemoj mi reći da si ih stvarno zvao”, pitala sam Marka dok sam stajala kraj štednjaka, s rukama mokrim od pranja suđa. Pogledao me onim svojim umornim, ravnim pogledom, kao da mu već dosađujem.
“Jesam. Sanja je tvoja šogorica, Damir ti je nećak. Doći će samo na tortu, nemoj sad praviti dramu.”
U tom trenutku mi je kroz glavu prošlo deset godina. Deset godina Sanjinih osmijeha koji nikad nisu bili topli. Deset godina njezinih rečenica izgovorenih dovoljno tiho da ispadnu šala, a dovoljno glasno da zabole.
Kad smo Marko i ja kupili ovaj mali stan u Novom Zagrebu, Sanja je došla prvi put i rekla: “Pa dobro, za početak je i ovo pristojno. Bitno da ste vi sretni.” Pogledala je oko sebe, po starom trosjedu koji smo naslijedili od moje mame, po kuhinji koju smo uređivali na rate.
Damir je bio još gori, samo prikriveniji. Imao je dvadeset i kusur, radio je povremeno kod jednog prijatelja, stalno pričao kako će otići u Irsku, a nama dijelio lekcije. Kad bih skuhala ručak, pitao bi: “Je li ovo bez mesa jer štedite ili jer si ti sad neka moderna?” Ako bih se uredila, rekao bi da sam se “baš potrudila za obiteljski ručak”. Kad nismo mogli dati novac za njegov rođendan, pred svima je dobacio: “Nema veze, teta Ivana ima drugih prioriteta.”
Marko bi svaki put slegnuo ramenima.
“Ma pusti, Damir je balavac.”
“Sanja je takva po prirodi. Ne misli ona ništa loše.”
A ja sam puštala. Zbog mira. Zbog Marka. Zbog one naše balkanske priče da žena mora biti pametnija, prešutjeti, ne kvariti odnose. Samo, nitko ne govori što se dogodi kad godinama gutaš riječi. Negdje se nakupe. I jednom više nema mjesta.
Za moj četrdeset prvi rođendan nisam htjela ništa veliko. Rekla sam Marku: njegova mama, moja sestra Lejla s mužem Harisom, par prijatelja i to je to. Nisam željela Sanju ni Damira. Rekla sam mu jasno, bez vikanja.
“Molim te, nemoj ih zvati. Želim jedan dan bez njihovih komentara. Jedan jedini dan.”
Klimnuo je glavom. Mislila sam da me čuo.
U osam navečer zazvonilo je na vratima. Marko je otvorio prije nego što sam stigla do hodnika. Čula sam Sanjin glas, previše veseo.
“Evo nas! Nismo mogli propustiti slavljenicu.”
Ušla je s velikom vrećicom iz koje je virila boca jeftinog pjenušca. Damir je iza nje nosio buket žutih ruža, već malo uvenulih.
“Sretan rođendan, tetka”, rekao je i poljubio me u obraz. “Vidim, Marko se potrudio. Baš je simpatično ispalo.”
Svi su za stolom utihnuli na sekundu. Moja sestra Lejla pogledala me kao da pita jesam li dobro. Ja sam samo uzela ruže i stavila ih u sudoper. Nisam imala snage tražiti vazu.
Prvih pola sata sam se držala. Posluživala sam hranu, nasmiješila se kad je trebalo. Sanja je onda pogledala tortu koju je moja prijateljica Mirela donijela iz slastičarnice.
“Joj, Ivana, pa ti si stvarno još uvijek osjetljiva na godine? Ja bih na tvom mjestu svijeće preskočila, znaš… da se čovjek ne podsjeća.”
Damir se nasmijao kroz nos.
“Ma tetka se dobro drži. Za svoje godine, naravno.”
Marko je spustio vilicu i rekao ono što je uvijek govorio:
“Ajde, dajte, šale se.”
Tad sam ga pogledala. Nije gledao mene. Gledao je u svoj tanjur.
Ne znam što me točno prelomilo. Možda to što je to bio moj rođendan. Možda to što sam ga molila. Možda činjenica da sam opet trebala glumiti domaćicu ljudima koji su uživali u tome da me ubodu gdje sam najtanja.
Ustala sam tako naglo da je stolica zazvečala po parketu.
“Ne, Marko. Ne šale se. Godinama se ne šale. Godinama me vrijeđaju, a ti mi govoriš da šutim da bi tebi bilo lakše.”
Sanja je raširila oči. “Molim? Ti mene napadaš u svom stanu, pred ljudima?”
“Da, u svom stanu. I sad ćete izaći iz njega.”
Damir se nasmijao, ali lice mu je pobijelilo. “Ma daj, tetka, nemoj biti luda.”
“Nemoj me više zvati tetka. I nemoj mi više dolaziti. Oboje, van.”
Sanja je okrenula glavu prema Marku. “Ti ćeš ovo dopustiti?”
On je šutio. Ta njegova šutnja me zaboljela gotovo više od svega.
Otvorila sam vrata i ponovila: “Van.”
Otišli su uz lupanje vratima i Sanjino promrmljano: “Ovo ćeš još požaliti.” Gosti su se razišli ranije. Lejla me zagrlila u hodniku, a ja sam se raspala tek kad su se vrata zatvorila.
Marko sa mnom ne razgovara kako treba već četiri dana. Kaže da sam ga osramotila, da sam ponizila njegovu sestru, da sam napravila cirkus pred gostima. Kaže da obitelj nije nešto što se odbacuje zbog nekoliko ružnih riječi.
A ja se pitam: koliko ružnih riječi mora stati u čovjeka prije nego što smije reći dosta?
Jesam li zaista uništila obitelj te večeri ili sam samo prestala dopuštati da ona uništava mene?
