Skoro četiri godine nakon što je moj muž umro, ostavivši mene da sama odgajam našeg osmogodišnjeg sina, otkrila sam mnogo toga o tome kakav je on zaista bio. Da budem iskrena, da je još živ, vjerovatno više ne bismo bili zajedno.
Prije otprilike šest sedmica pojavio se sudski dostavljač, pokušavajući da mu uruči sudski nalog za DNK test u vezi s drugim djetetom. Predala sam mu kopiju smrtovnice i poslala ga dalje.
Nedugo zatim, na moja vrata došla je žena tvrdeći da je njeno dijete njegovo. Bila sam šokirana jer nikada nisam mislila da bi me mogao izdati. Nemam pojma da li je to istina i, iskreno, nije me ni briga. Dijete mu pomalo liči, ali da bi to bilo moguće, moralo je biti začeto neposredno prije njegove smrti.
Rekla sam joj da je on preminuo i uputila je na njegov grob. Tada je izvadila DNK test i zahtijevala dio njegove imovine, mašući njime kao nekakvom zlatnom kartom. Nisam mogla da se ne nasmijem i rekla sam joj: „Moj muž nije imao ništa. Polovina od ničega je i dalje ništa. Slobodno, izvoli.“
Nazvali su me bezosjećajnom jer, iako nije bilo formalne ostavine, postojala je imovina koja je zaobišla ostavinski postupak. Jedna od tih stvari bila je kuća za iznajmljivanje koju su nam njegovi roditelji dali prije mnogo godina, a koja je bila upisana na nas oboje kao zajedničke vlasnike s pravom preživljavanja. Drugim riječima, nakon njegove smrti postala je moja.
Već sam je prodala, a taj novac će pomoći da se mom djetetu plati fakultet. Pravno sam čista (već sam se posavjetovala sa svojim advokatom). Iako mi je žao tog drugog djeteta, ja ipak imam svoje dijete o kojem moram brinuti.
izvor: brightside.me/domacikolaci.net
