Uzeo sam stvar u svoje ruke i izlio betonski rub oko automobila svog susjeda koji je bio ilegalno parkiran, ali sudbina je ubrzo priredila još veći obrat.
Imam 48 godina i zovem se Robert, a posljednjih šest mjeseci bilo je prava muka živjeti pokraj Richarda. Taj imućni poslovni čovjek posjeduje tri luksuzna automobila, ali svoj Mercedes uvijek ostavlja na mom travnjaku.
Kad sam mu ukazao na štetu koju je napravio na travi, samo se nasmijao i rekao mi da bih trebao biti zahvalan na tom luksuznom „ukrasu“. Bezbrojne pritužbe naišle su na potpuno gluha uha.
— Richard, ovo je treći put ovaj tjedan — rekao sam mu jednoga jutra dok sam stajao pokraj dubokih tragova guma u mokroj zemlji. — Pogledaj što si napravio.
On je izašao iz svog Mercedesa G-klase, zalupio vrata i pogledao travnjak kao da sam mu pokazao mrlju na pločniku negdje u drugom gradu.
— To je trava, Rob.
— Moja trava.
— Narast će ponovno.
— Ne ako svaki drugi dan parkiraš dvije i pol tone automobila na njoj.
Richard je skinuo sunčane naočale.
Bio je nekoliko godina mlađi od mene, uvijek savršeno obrijan, uvijek u odjeći koja je izgledala kao da košta više od moje mjesečne hipoteke.
— Znaš što je tvoj problem? — upitao je.
— Jedva čekam čuti.
— Previše vremena provodiš gledajući kroz prozor.
Tada se nasmijao.
— Umjesto da se ljutiš, trebao bi biti zahvalan. Taj Mercedes ti podiže vrijednost susjedstva.
Okrenuo se i otišao prema svojoj kući.
Ja sam ostao stajati u blatu.
Nije stvar bila samo u travi.
Richard je imao ogroman prilaz.
Dvostruku garažu.
Popločani prostor s druge strane kuće.
Mogao je parkirati bez ikakvih problema.
Ali moj travnjak bio mu je bliži bočnim vratima.
Štedio je možda deset metara hodanja.
Za njega je to bilo dovoljno opravdanje da uništava nešto što nije njegovo.
Prvo sam pokušao biti pristojan.
Postavio sam male drvene stupiće.
Nestali su nakon dva dana.
Onda sam stavio ukrasno kamenje.
Richard ga je pomaknuo.
Jednom sam mu ostavio poruku ispod brisača:
„Molim te, nemoj parkirati na mom posjedu.“
Sljedećeg jutra pronašao sam poruku zgužvanu na svom travnjaku.
Na poleđini je kemijskom olovkom napisao:
„Kupi ogradu.“
Nazvao sam komunalno redarstvo.
Došli su.
Pogledali.
Rekli da se radi o privatnom imovinskom sporu jer se automobil nije nalazio na javnoj cesti.
Nazvao sam policiju.
Rekli su isto.
Jedan policajac bio je čak vrlo ljubazan.
— Gospodine, ako vozilo ometa pristup ili postoji neposredna opasnost, možemo djelovati. Ali ovo ćete vjerojatno morati riješiti građanskim putem.
— Znači on može parkirati na mojoj zemlji?
— Ne kažem da može. Kažem da mi trenutno nemamo osnovu za vuču bez jasne dokumentacije o granici parcele.
Tada sam prvi put pomislio na geodeta.
Ali Richard je bio brži.
Sljedećeg vikenda organizirao je zabavu.
Njegovi gosti parkirali su posvuda.
Kad sam ujutro izašao iz kuće, na mom travnjaku bila su četiri automobila.
ČETIRI.
Među njima, naravno, i njegov Mercedes.
Pokucao sam mu na vrata.
Otvorio je s čašom šampanjca u ruci.
— Dobro jutro, susjede.
— Makni automobile s mog travnjaka.
Pogledao je preko mog ramena.
— Koje automobile?
— Nemoj se praviti glup.
— Robert, smiri se. Ljudi će otići za sat vremena.
— Rekao sam ti već deset puta.
Nagnuo se prema meni.
— A ja sam ti već rekao: ako ti toliko smeta, izgradi nešto.
Tada mi je namignuo.
— Ogradu, zid, jarak. Budi kreativan.
Zatvorio je vrata.
Taj njegov osmijeh ostao mi je u glavi cijeli dan.
„Budi kreativan.“
U ponedjeljak sam nazvao svog prijatelja Mikea.
Advertiserments
On vodi malu građevinsku tvrtku.
Došao je navečer.
Pregledao travnjak.
— Jesi li siguran gdje završava tvoja parcela?
Izvadio sam stare dokumente kuće.
— Prema ovome, granica ide točno ovdje.
Mike je pogledao.
— Stare karte znaju biti netočne.
— Koliko netočne?
— Nekoliko centimetara. Nekad i više.
— Možeš li napraviti nešto potpuno unutar moje strane?
— Naravno.
Pogledao me.
— Što planiraš?
Pokazao sam tragove Mercedesovih guma.
— Nešto dovoljno čvrsto da više nitko ne parkira ovdje.
Mike se počeo smijati.
— Robert…
— Sam je rekao da izgradim zid.
— Ne mogu vjerovati da ozbiljno razmišljaš o ovome.
— Smij se koliko hoćeš. Hoćeš mi pomoći?
Pogledao je ponovno travnjak.
— Ako stvarno idemo u ovo, prvo obilježavamo sigurnu liniju barem trideset centimetara unutar tvoje pretpostavljene granice.
— Dogovoreno.
Ideja nije bila zarobiti automobil.
Barem to prvotno nije bio plan.
Htio sam napraviti niski betonski obrub, možda četrdesetak centimetara visok, uz rub svog travnjaka.
Dovoljno da fizički spriječi parkiranje.
Ali Richard je sljedeće večeri opet ostavio Mercedes točno tamo.
Mike je stigao oko šest.
Pogledao automobil.
Pogledao mene.
— Nećeš valjda…
— On ga je ostavio na mojoj strani.
— Možemo čekati da ga makne.
U tom trenutku Richard je izašao iz kuće u sportskoj majici.
— Što radite?
— Gradim zid — odgovorio sam.
Zastao je.
Onda se nasmijao.
— Ozbiljno?
— Tvoja ideja.
Pogledao je vreće cementa.
— Samo naprijed.
— Tvoj auto je na putu.
Richard je namjerno pogledao Mercedes.
— Onda gradi oko njega.
Mike se gotovo zagrcnuo.
— Čuo si ga — rekao sam.
Richard mi se nasmiješio.
— Budi moj gost.
Vratio se u kuću.
Mike me uhvatio za rame.
— Robert, nemoj biti idiot.
— Ne diramo automobil.
— Znam.
— Ne blokiramo vrata.
— Znam.
— Gradimo isključivo na mom posjedu.
Mike duboko uzdahnu.
— Jednog dana ćeš me uvući u sudnicu.
— Onda barem obuci lijepu košulju.
Radili smo do kasno.
Postavili smo oplatu.
Armaturu.
Izlili beton.
Nisam napravio kutiju tako usku da automobil ne može fizički izaći.
Ostavili smo dovoljno prostora naprijed i straga za manevriranje, ali toliko malo da će mu trebati vrlo pažljivo izvlačenje.
Advertiserments
Najvažnije: novi niski zid potpuno je onemogućavao da se bilo koji automobil ponovno popne na travnjak.
Ujutro u 6:43 začulo se lupanje na vratima.
BAM. BAM. BAM.
Otvorio sam.
Richard je stajao na trijemu crven u licu.
— ŠTO SI NAPRAVIO?!
Pogledao sam prema travnjaku.
Betonski obrub bio je prekrasan.
Ravan.
Siv.
Čvrst.
Mercedes u sredini izgledao je kao muzejski eksponat.
— Poslušao sam tvoj savjet.
— ZAGRADIO SI MI AUTO!
— Nisam.
— POGLEDAJ GA!
— Gledam.
— NE MOGU IZAĆI!
— Možeš.
— Kako?!
— Pažljivo.
Njegovo lice bilo je nevjerojatno.
— Srušit ću taj zid.
— Nemoj.
— Na mojem je automobilu!
— Ne dodiruje automobil.
— UNIŠTIO SI MI DAN!
— Ti si meni uništavao travnjak šest mjeseci.
Pokazao je prstom prema meni.
— Ako odmah ne ukloniš beton, tužit ću te.
— Slobodno.
— Srušit ću ga sam.
— I tada ću pozvati policiju zbog uništavanja moje imovine.
Stao je.
To ga je posebno razbjesnilo.
— Ti si lud.
— Moguće.
— Imaš dvadeset minuta.
— Za što?
— Da pozoveš svoje građevince i makneš to.
— Ne.
Okrenuo se.
— Dobro.
— Dobro.
— Vidjet ćemo tko će posljednji smijati.
Ušao je u kuću.
Mike me nazvao deset minuta kasnije.
— Je li živ?
— Richard?
— Ti.
— Za sada.
— Vidio je?
— Da.
— Koliko je bijesan od jedan do deset?
— Petnaest.
Mike je zastao.
— Robert, moram ti nešto reći.
— Što?
— Jutros me nazvao moj geodet.
Osjetio sam nelagodu.
— Zašto?
— Poslao sam mu sinoć fotografiju stare karte koju si mi dao.
— I?
— Ne sviđa mu se.
Advertiserments
— Što znači „ne sviđa mu se“?
— Kaže da bi granica mogla biti drukčija nego što pokazuje tvoja kopija.
Pogledao sam betonski zid.
— Jesmo li prešli na Richardovu stranu?
— Mislim da ne.
— Misliš?
— Zato dolazi danas u deset napraviti službeno mjerenje.
Odjednom mi više nije bilo smiješno.
Richard je doveo odvjetnika i policiju uvjeren da će me natjerati da srušim beton, ali geodet je nakon mjerenja zabio crveni kolac gotovo dva metra iza Mercedesova branika — i tada se pokazalo da automobil nije bio jedina stvar koju je susjed godinama držao na tuđoj zemlji
U devet i petnaest ispred kuće se zaustavio crni SUV.
Iz njega je izašao Richard.
S njim muškarac u odijelu.
Odvjetnik.
Pet minuta kasnije stigla su dva policijska automobila.
Richard mi se nasmiješio preko travnjaka.
Onim istim osmijehom.
— Rekao sam ti.
Izašao sam.
Jedan policajac prišao je.
— Gospodin Robert Hayes?
— Da.
— Imamo prijavu zbog namjernog blokiranja vozila.
— Vozilo je na mom posjedu.
Odvjetnik se ubacio.
— To tek treba dokazati.
— Zato dolazi geodet.
Richard se nasmijao.
— Geodet?
— Da.
— Odlično. Nakon toga ćeš platiti štetu.
U 9:58 stigao je bijeli kombi.
Iz njega je izašao stariji čovjek u reflektirajućem prsluku.
Predstavio se kao gospodin Alvarez.
Pružio sam mu dokumente.
Richard mu je dao svoje.
Alvarez ih je usporedio.
Čelo mu se namrštilo.
— Ovdje imamo problem.
Richard se odmah nasmiješio.
— Znao sam.
Alvarez ga nije ni pogledao.
— Ove dvije karte nisu iste.
— Koja je službena? — pitao sam.
— Morat ću povući liniju prema županijskim referentnim točkama.
Postavio je opremu.
Mjerio je.
Pomicao stativ.
Provjeravao oznake uz ulicu.
Trajalo je gotovo sat vremena.
Richard je cijelo vrijeme hodao amo-tamo.
— Ovo je apsurdno. Moj posjed je ovdje već petnaest godina.
Alvarez se nije osvrtao.
Napokon je u zemlju zabio mali crveni kolac.
Pogledao sam ga.
Bio je iza zida.
Dobro iza zida.
Zapravo…
Iza Mercedesova stražnjeg kraja.
— Što to znači? — pitao sam.
Alvarez pogledao mene.
Zatim Richarda.
— Službena granica između parcela ide ovdje.
Pokazao je liniju.
Richard je problijedio.
— Ne.
Alvarez nastavi:
— Gospodine Hayes, vaš betonski zid je u potpunosti na vašoj parceli.
Osjetio sam kako mi se ramena opuštaju.
Advertiserments
— Rekao sam ti — promrmljao je Mike, koji je upravo stigao.
Ali Alvarez nije završio.
Pošao je prema Richardovoj kući.
— Imamo još nešto.
Richard ga je slijedio.
— Što?
Geodet je mjerio duž bočne strane njegove garaže.
Stao.
Ponovno provjerio uređaj.
— Ovaj potporni zid…
Richardov izraz lica se promijenio.
— Što s njim?
— Otprilike metar i sedamdeset centimetara nalazi se preko granice.
Tišina.
Ja sam pogledao veliki dekorativni kameni zid koji je Richard izgradio godinu dana ranije.
Nikada nisam obraćao pozornost na njega.
Alvarez je nastavio hodati.
— I ovaj dio prilaza.
Još jedan kolac.
— I ova podzemna drenaža, prema planu.
Treći kolac.
Richard je prišao geodetu.
— To nije moguće.
— Mjerenje je prilično jasno.
— Imam dozvole.
— Dozvola ne mijenja vlasničku granicu.
Odvjetnik je prvi prestao izgledati samouvjereno.
— Možemo li vidjeti podatke?
— Naravno.
Policajac me pogledao.
— Gospodine Hayes, čini se da ne možemo intervenirati protiv vas zbog betonskog zida.
Richard se okrenuo prema meni.
— Ovo si namjestio.
Toliko sam se iznenadio da sam se nasmijao.
— Kako bih, dovraga, pomaknuo granicu parcele staru četrdeset godina?
— Ti si znao.
— Nisam.
— Lažeš!
Njegov odvjetnik ga je uhvatio za ruku.
— Richard.
— Makni se.
— Richard, šuti.
To je bio prvi put da sam vidio nekoga kako mu govori da šuti.
I još nevjerojatnije — poslušao je.
Alvarez mi je kasnije objasnio.
Prije mnogo godina, prije nego što je Richard kupio kuću, prethodni vlasnik napravio je pogrešan privatni nacrt prilikom renoviranja.
Kad je Richard kasnije proširivao prilaz i gradio potporni zid, koristio je taj nacrt umjesto službene granice.
Nitko nije provjerio.
Sve dok moj glupi betonski obrub oko njegova Mercedesa nije pokrenuo službeno mjerenje.
Sudbina ima smisla za humor.
Richardov Mercedes izašao je iz „betonskog zatvora“ nakon gotovo četrdeset minuta pažljivog manevriranja.
Mike je snimao.
Ja sam mu rekao da prestane.
Nije prestao.
Kad je Richard konačno izašao, spustio je prozor.
— Ovo nije gotovo.
— Nadam se da jest.
— Čut ćeš mog odvjetnika.
— Već sam ga čuo dovoljno za danas.
Odvezao se.
Sljedeća dva dana nije bilo ništa.
Treći dan stiglo je pismo.
Richard je zahtijevao da mu dopustim korištenje dijela svoje parcele na kojem je njegov potporni zid.
U zamjenu je nudio 2.000 dolara.
Pokazao sam odvjetniku kojeg mi je preporučio Mike.
Advertiserments
Čovjek je pročitao i nasmijao se.
— Ne potpisujte.
— Zašto?
— Jer ovdje nije riječ samo o zidu.
Izvadio je novu izmjeru.
— Vidite ovo?
Pokazao je liniju.
— Njegov sustav odvodnje usmjerava vodu s krova preko vaše parcele.
— I?
— Ako ikada dođe do poplave ili oštećenja temelja, to može biti ozbiljno.
— Što da napravim?
— Najprije mu službeno pošaljemo zahtjev da ukloni sve građevine s vaše parcele.
— Sve?
— Sve.
Odjednom sam se osjećao neugodno.
Da, Richard je bio bahat.
Ali rušenje kamenog zida moglo bi koštati desetke tisuća dolara.
— Ne želim mu uništiti život.
Odvjetnik me pogledao.
— Onda pregovarajte.
— O čemu?
— O onome što ste zapravo željeli od početka.
Shvatio sam.
Mir.
Poslao sam Richardu jednostavan prijedlog.
Ne tražim novac.
Ne tražim da odmah ruši zid.
Dajem mu pravo zadržati postojeći potporni zid dok ga jednog dana ne bude obnavljao.
Ali pod tri uvjeta.
Prvo: više nikada ni on ni njegovi gosti neće parkirati na mojoj parceli.
Drugo: preusmjerit će odvodnju na svoj posjed.
Treće: platit će obnovu mog travnjaka koji je uništavao šest mjeseci.
Njegov odgovor stigao je istog dana.
„Idi k vragu.“
Dobro.
Moj odvjetnik poslao je službenu obavijest o uklanjanju konstrukcija.
Odgovor je bio potpuno drukčiji.
Richard je pokucao na moja vrata te večeri.
Bez odvjetnika.
Bez sunčanih naočala.
— Možemo razgovarati?
— Naravno.
Stajali smo na trijemu.
Pogledao je betonski zid.
— Znaš koliko će me koštati rušenje potpornog zida?
— Pretpostavljam puno.
— Četrdeset dvije tisuće.
Zazviždao sam.
— Nisam znao.
— Naravno da nisi.
Ton mu je ponovno postajao agresivan.
Pogledao sam ga.
— Richard, došao si razgovarati ili se ponovno ponašati kao kreten?
Zastao je.
Prvi put nisam vidio bijes.
Vidio sam sram.
— Razgovarati.
— Onda razgovaraj.
— Prihvatit ću tvoje uvjete.
— Dobro.
— Ali želim znati nešto.
— Što?
Pogledao je mjesto gdje je njegov Mercedes mjesecima stajao.
— Zašto mi jednostavno nisi dao tužbu prije šest mjeseci?
Skoro sam se nasmijao.
— Richard, prvo sam te lijepo zamolio.
Šutio je.
— Onda ponovno.
Advertiserments
— Znam.
— Onda sam stavio stupiće.
Pogledao je u stranu.
— Znam.
— Onda kamenje.
— Da.
— Onda poruku.
Tišina.
— A ti si mi napisao „kupi ogradu“.
Njegova usta jedva su se pomaknula.
— Da.
Pokazao sam betonski obrub.
— Kupio sam bolju verziju.
Neočekivano se nasmijao.
Prvi put njegov smijeh nije bio podrugljiv.
— U redu. To sam zaslužio.
Potpisali smo sporazum tjedan dana kasnije.
Pomislio sam da je priča završila.
Nije.
Jer ono što se dogodilo sljedećeg proljeća potpuno je promijenilo razlog zbog kojeg je Richard uopće uporno parkirao baš na mom travnjaku.
Mislio sam da je susjed jednostavno bahat i lijen, sve dok njegova supruga jedne kišne večeri nije pokucala na moja vrata i priznala zašto je Richard mjesecima ostavljao Mercedes upravo pokraj moje kuće — a istina je bila mnogo neugodnija od običnog spora oko parkiranja
Prošla su četiri mjeseca.
Novi travnjak je rastao.
Betonski obrub ostao je.
Richard više nije parkirao kod mene.
Zapravo, jedva smo razgovarali.
Mahnuo bi.
Ja bih mahnuo.
Savršeno susjedstvo.
Onda je jedne travanjske večeri netko pokucao.
Bila je Richardova žena, Elaine.
Poznavao sam je površno.
Ljubazna žena.
Uvijek tiha.
— Robert, oprosti što dolazim ovako kasno.
— Sve u redu?
Pogledala je prema svojoj kući.
— Richard nije kod kuće.
Nisam znao zašto mi to govori.
— Dobro.
— Mogu li ući?
U kuhinji sam joj skuhao kavu.
Ruke su joj se tresle.
— Znam da ste ti i Richard imali problema.
— To je riješeno.
— Ne baš.
Pogledao sam je.
— Što se događa?
Spustila je oči.
— Znaš zašto je uvijek parkirao tamo?
— Jer je bahat?
Gotovo se nasmijala.
— I to.
— Onda?
Dugo je šutjela.
— Zato što se s te strane kuće ne vidi automobil s prozora naše spavaće sobe.
Nisam odmah shvatio.
— Dobro…
— Kad bi mi rekao da ide rano na posao, ostavio bi Mercedes kod tebe.
— Zašto?
— Onda bi izašao kroz bočna vrata.
— I?
Elaine je duboko udahnula.
Advertiserments
— Netko bi ga pokupio.
Shvatio sam.
— Imao je aferu?
Zatvorila je oči.
— Godinu dana.
Nisam znao što reći.
— Žao mi je.
— Otkrila sam prije dva tjedna.
— Kako?
Naslonila se.
— Zbog tvog zida.
— Molim?
— Nakon što više nije mogao parkirati tamo, počeo je ostavljati Mercedes na našem prilazu. Jedne noći rekao je da putuje poslovno.
Progutala je knedlu.
— Ali automobil je bio kod kuće.
— Možda je netko došao po njega.
— Da.
— I ti si vidjela.
— Snimila je kamera na vratima.
Ironija je bila gotovo bolna.
Da nisam izgradio zid…
Možda ne bi otkrila.
— Zašto mi ovo govoriš?
Elaine izvadi fascikl.
— Jer je Richard podnio zahtjev za razvod.
— Žao mi je.
— Ne trebam sažaljenje.
Otvorila je fascikl.
— Trebam kopiju geodetskog nalaza.
— Zašto?
— Kuća je kupljena novcem iz mog nasljedstva prije našeg braka.
Počeo sam shvaćati.
— A on tvrdi?
— Da je svojim ulaganjima znatno povećao vrijednost nekretnine. Posebno navodi potporni zid, prilaz i uređenje.
Pogledao sam je.
— Konstrukcije koje je djelomično izgradio na mojoj parceli.
— Upravo tako.
Sutradan sam joj dao sve dokumente.
Ne zato da bih se osvetio Richardu.
Nego zato što su činjenice bile činjenice.
Nekoliko mjeseci kasnije vidio sam kamion za selidbu ispred njihove kuće.
Richard je izlazio.
Na prilazu su bile kutije.
Prišao mi je.
— Elaine ti se javila.
Nije bilo pitanje.
— Da.
— Dao si joj dokumente.
— Da.
— Mogao si odbiti.
— Mogao sam.
— Zašto nisi?
Pogledao sam ga.
— Zato što su bili istiniti.
Kimnuo je.
Čudno, nije se naljutio.
— Znaš, cijelo vrijeme sam mislio da si ti sitničav čovjek.
— A sad?
Pogledao je betonski zid.
— Sad mislim da sam ja bio idiot.
— To je napredak.
Nasmijao se.
Onda je postao ozbiljan.
— Izgubio sam kuću.
Nisam odgovorio.
— Elaine ostaje.
— Dobro.
— Djeca će biti s njom većinu vremena.
Advertiserments
— Žao mi je.
— Sam sam kriv.
Prvi put otkad sam ga poznavao nije tražio izgovor.
— Robert?
— Da?
— Jesi li stvarno planirao zarobiti Mercedes onim zidom?
Nasmiješio sam se.
— Ne.
— Lažeš.
— Malo.
Počeo se smijati.
Ja također.
Bilo je apsurdno.
Šest mjeseci ranije gotovo smo zvali policiju jedan na drugoga.
Sada smo stajali pokraj betonskog obruba koji je, na neki nevjerojatan način, razotkrio pogrešnu granicu parcele, ilegalnu gradnju i njegovu aferu.
Richard mi pruži ruku.
Prihvatio sam je.
— Sretno — rekao sam.
— Trebat će mi.
Otišao je.
Elaine je ostala u kući.
Godinu dana poslije novi potporni zid napravljen je potpuno na njezinoj strani parcele.
Stari je uklonjen.
Kad su radnici završili, Elaine me pozvala da pogledam.
— Imamo šezdeset centimetara praznog prostora između naših parcela.
— Luksuz.
— Što ćemo s njim?
Razmislio sam.
— Cvijeće?
— Samo ako Richard nikad nije volio cvijeće.
— Nemam pojma.
— Onda savršeno.
Posadili smo lavandu.
Danas, tri godine poslije, betonski obrub još stoji.
Mogao sam ga ukloniti.
Nisam.
Mike ga zove „Robertov spomenik pasivnoj agresiji“.
Ja ga zovem granicom.
Jer cijela ta priča, koliko god smiješno zvučala, nikada zapravo nije bila o Mercedesu.
Bila je o tome što se događa kad nekome deset puta kažeš „ne“, a on svaki put čuje:
„Pokušaj još jednom.“
Richard je mislio da činjenica što ima skuplji automobil, više novca i boljeg odvjetnika znači da su granice drugih ljudi fleksibilne.
Moj travnjak bio mu je samo nekoliko metara zemlje.
Moja upozorenja bila su samo buka.
Sve dok beton nije postao nešto što više nije mogao ignorirati.
Ironično, taj zid nije zarobio njegov Mercedes.
Iz njega je automobil na kraju izašao.
Ono što je zid stvarno zarobio bila je istina.
Pokazao je gdje završava moja zemlja.
Otkrio gdje je njegova gradnja prešla granicu.
Natjerao ga da promijeni način na koji je skrivao svoje odlaske.
I na kraju pomogao njegovoj ženi da vidi ono što joj je mjesecima bilo pred očima.
Ponekad se pitam bih li danas ponovno napravio isto.
Vjerojatno ne.
Sada bih odmah platio službeno geodetsko mjerenje, poslao pravnu obavijest i izbjegao nekoliko vrlo stresnih dana.
Ali kad pogledam onaj niski sivi zid kraj travnjaka, još uvijek se moram nasmijati.
Jer Richard mi je jednom, s najbahatijim osmijehom koji sam ikad vidio, rekao:
— Ako ti smeta, izgradi zid.
Pa sam ga poslušao.
Ispostavilo se da je to bio najbolji savjet koji mi je ikada dao.
