OSAM GODINA, SVAKOG UTORKA U OSAM UJUTRO, VOZILA SAM STAROG KOMŠIJU KOD DOKTORA

1



OSAM GODINA, SVAKOG UTORKA U OSAM UJUTRO, VOZILA SAM STAROG KOMŠIJU KOD DOKTORA. NIKAD NISAM UZELA NI MARKE ZA GORIVO. A KAD SU MOJA KĆERKA I ZET PREKO NOĆI OSTALI BEZ STANA, NA MOJA VRATA POKUCAO JE MLADIĆ U ODIJELU: „JA SAM NJEGOV UNUK. NOTAR SAM. DJED ME POSLAO.“
Komšija sa prvog sprata ima osamdeset šest godina.
Sin mu je umro mlad.
Unuk živi u drugom gradu.
Prije osam godina vidjela sam ga na stanici, po kiši.
Pokisao, sa štapom.
Čekao je autobus za dom zdravlja.
„Uđite, čika Đuro. Vozim vas.“
Tako je počelo.
Svakog utorka u osam.
Čekala sam ga u čekaonici po dva, tri sata.
Usput apoteka i pijaca.
Sam nije mogao nositi kese.
Svaki put, na kraju, posegnuo bi za novčanikom.
„Nado, za gorivo.“
„Sklonite to. Komšije smo.“
I svaki put nešto bi zapisao u jednu malu crnu svesku.
Mislila sam da bilježi termine.
Kćerka i zet su godinama štedjeli za stan.
Kupili su ga u novogradnji.
Kredit od sto dvadeset hiljada maraka.
Okrečili. Kupili namještaj.
A onda je na vrata pokucao jedan čovjek s papirima.
„Ovo je moj stan.“
Investitor ga je prodao dvaput.
Sud je naložio da se isele.
Za trideset dana.
S djetetom od četiri godine.
Doselili su se kod mene.
Kćerka je svaku noć plakala u kupatilu, da je dijete ne čuje.
Advokat je rekao: „Ne obećavam ništa.“
Te sedmice, prvi put za osam godina, nisam vozila komšiju.
Na stepeništu sam mu sve ispričala.
Ništa nije rekao.
Samo je klimnuo i popeo se uz stepenice.
Čula sam kako okreće broj telefona.
Tri dana kasnije, u sedam uveče, zazvonilo je zvono.
Visok mladić u odijelu, s fasciklom pod rukom.
„Djed mi je rekao: ‚Osam godina je ona vozila mene. Sad ti vozi nju.‘“
Sjeo je za moj kuhinjski sto i sjedio do ponoći.
A onda je iz fascikle izvadio onu malu crnu svesku.

Spustio ju je na sredinu stola, tačno pored hrpe sudskih rješenja, ugovora o kreditu i opomena.

— Znate li šta je ovo, teta Nado? — upitao me tiho.

Odmahnula sam glavom.


— Mislila sam da je čika Đuro tu zapisivao kad ima kontrolu kod kardiologa i koje lijekove treba podići.

Mladić se blago nasmiješio i otvorio prvu stranicu. Okrenuo je svesku prema meni.

Bila je ispisana sitnim, urednim, pomalo drhtavim rukopisom.

„12. oktobar — Kiša. Nada stala na stanici. Odvezla me u dom zdravlja, čekala dva sata. Nije htjela ni marke.“„19. oktobar — Nada nosila kese s pijace do prvog sprata. Opet odbila novac.“„26. oktobar — Hladno. Donijela mi i termosku s čajem u čekaonicu.“

Listala sam stranice dok su mi se oči punile suzama. Više od četiri stotine utoraka. Osam godina mog života, zabilježenih datum po datum, bez ijednog propuštenog reda.

Na posljednjoj stranici, napisanoj svježim plavim mastilom prije samo nekoliko dana, stajala je jedna rečenica:

„Dobrota se ne plaća gorivom. Kad dođe vrijeme, vrati sve što možeš.“

— Moj djed je star, teta Nado, ali mu je glava bistra kao i prije trideset godina — rekao je mladić, zatvarajući svesku. — Zovem se Damir. Čim mi je ispričao šta se desilo vašoj kćerki i zetu, sjeo sam u auto i došao. A posljednjih pet sati nisam samo čitao ove papire.

Iz fascikle je izvukao nekoliko ispisa iz zemljišnih knjiga i podvukao jedan red žutim markerom.

— Investitor koji je prevario vašu djecu napravio je jednu veliku grešku — nastavio je Damir ozbiljno. — Kupac koji je došao na njihova vrata jeste imao raniji ugovor, ali taj ugovor nije bio propisno ovjeren niti na vrijeme zabilježen u gruntovnici. Što je još važnije, preko notarske baze sam večeras provjerio imovinu tog investitora. Nije on nestao bez traga. Dva dana prije nego što je ugasio firmu, prebacio je dva neprodata poslovna prostora na ime svoje sestre. To je čista prevara povjerilaca.

Kćerka, koja je dotad stajala na vratima kuhinje stišćući ruke na grudima, jedva je čujno izgovorila:

— Znači… postoji šansa da vratimo novac?

— Ne samo šansa — odgovorio je Damir čvrsto. — Sutra ujutro moj kolega, najbolji advokat za imovinsko pravo kojeg poznajem, podnosi zahtjev za privremenu mjeru zabrane raspolaganja tom imovinom. Uključujem se u predmet kao pravna podrška, bez ijedne marke naknade. To je djedova naredba.

Zet je sjeo na stolicu i pokrio lice rukama, a kćerka je briznula u plač — prvi put poslije mnogo dana, ne od očaja, nego od olakšanja.

Ali Damir još nije završio. Posegnuo je u džep sakoa i na sto, tačno preko one crne sveske, spustio svežanj ključeva s malim kožnim privjeskom.

— Sudski postupak će potrajati nekoliko mjeseci, možda i godinu — rekao je gledajući mene. — Djed kaže da četverogodišnje dijete ne može odrastati u strahu i tijesnom stanu dok sudovi rade svoj posao. Ovo su ključevi stana mog pokojnog oca, dvije ulice odavde. Stoji prazan već šest godina. Djed je večeras potpisao punomoć da ga vaša kćerka i zet koriste koliko god bude trebalo, bez kirije, samo da plaćaju režije.

Nisam mogla doći do daha.

— Damire, dijete moje, ne možemo to prihvatiti… To je previše…

— Teta Nado — prekinuo me blago, ustajući sa stolice. — Kad je moj otac umro, djed je ostao sam na svijetu. Ja sam bio u drugom gradu, gradio karijeru, i živio sam s grižnjom savjesti jer nisam mogao biti uz njega svakog dana. Vi ste bili tu. Svakog utorka u osam. Niste mu samo vozili auto — dali ste mu osjećaj da nije zaboravljen. To nema cijenu.

Sljedećeg utorka, tačno u osam ujutro, stajala sam ispred zgrade s upaljenim autom.

Čika Đuro je polako izašao iz ulaza, oslanjajući se na štap. Kada je sjeo na suvozačevo mjesto i zatvorio vrata, pogledao me onim svojim mirnim, toplim očima.

Htjela sam mu reći hiljadu stvari. Htjela sam mu zahvaliti za Damira, za ključeve, za to što je moja kćerka napokon mirno spavala.

Ali grlo mi se steglo.

Čika Đuro je samo lagano potapšao kontrolnu tablu i nasmiješio se.

— Hajde, Nado. Zakasnit ćemo u dom zdravlja. A poslije idemo na pijacu, treba kupiti jabuka za onu tvoju unuku.

Upalila sam motor, obrisala suzu rukavom i krenula.

Godinu dana kasnije, sud je poništio sporni prenos imovine investitora, poslovni prostori su prodati na licitaciji, a moja kćerka i zet su dobili nazad cijeli iznos kredita i kupili svoj novi dom. Čika Đuro i ja i dalje svakog utorka u osam idemo kod doktora. Samo što sada više ne nosi onu malu crnu svesku. Kaže da su svi računi napokon poravnati.

Prethodni članakPustinjska ruža
Naredni članakVerenica mog sina pretpostavila je da sam siromašna starija žena