Donedavno su to bile samo teorije. A onda je Chris Langan, američki rančer za kojeg se tvrdi da ima jedan od najviših IQ-a na svijetu (čak 210), izjavio kako vjeruje da zna odgovor. Prema njegovim riječima, smrt nije kraj, već prelazak u novu „računsku“ realnost – drugu dimenziju, gdje dobijamo „drugačije tijelo u završnoj formi“.
U potrazi za odgovorima, osvrnuli smo se na razmišljanja velikih umova iz nauke, umjetnosti i teologije.
Slavni brazilski pisac Paulo Coelho kaže da ga je misao o smrti počela pratiti još 1986. godine, nakon hodočašća Camino de Santiago. Tada je, kako kaže, ležao na zemlji, prekriženih ruku, zamišljajući vlastitu sahranu – iskustvo koje ga je toliko potreslo da je nakon toga izgubio strah od smrti. Smrt je za njega saputnica. “Nikada ne ostavljam ništa za sutra što mogu doživjeti danas”, kaže Coelho. Njegovo lično iskustvo iz 1989., kada se izgubio u Pirinejima, dodatno je učvrstilo taj pogled. Danas vjeruje da nas smrt uči zahvalnosti za svaki trenutak života.
Poznati iluzionista Uri Geller tvrdi da “život ne prestaje smrću”. Pozivajući se na Einsteinovu teoriju da se materija ne uništava, vjeruje da ni energija ne nestaje, već prelazi u drugi oblik. Smatra da duša živi dalje, u nekoj drugoj dimenziji, u društvu svih onih koje smo voljeli – čak i kućnih ljubimaca. “Ovaj život je samo hodnik ka sljedećem”, kaže Geller.
S druge strane, fizičar i pisac Carlo Rovelli smatra da su priče o zagrobnom životu “zablude”. Po njemu, konačnost života daje mu istinsku vrijednost, dok fantazije o životu nakon smrti skreću pažnju s onog što je zaista važno: poboljšanje života ovdje i sada.
Spisateljica Elif Shafak otkrila je da se, tokom istraživanja za jednu knjigu, suočila s fascinantnim nalazima o aktivnosti mozga nakon smrti. Neke studije pokazuju da mozak može raditi još nekoliko minuta nakon prestanka otkucaja srca, što otvara pitanje: Može li svijest zaista opstati neko vrijeme nakon smrti? Ona vjeruje da – može.
Biolog dr Rupert Sheldrake nudi zanimljivu metaforu – da nakon smrti možda ulazimo u “svijet snova”, bez fizičkog tijela, u kojem sanjamo snove oblikovane našim uspomenama, strahovima i vjerovanjima.
Rabinu i teologu Jonathan Sacksu religija kaže da duša nastavlja postojati, iako priznaje da ne zna kako tačno. Nudi jednostavnu metaforu: „Kap kiše pada na drvo, klizi niz njegovo stablo i na kraju padne u baru. Još postoji, ali više nije ista kap.“
Novinarka i spisateljica Libby Purves, odrasla kao katolkinja, priznaje da danas nije sigurna u svoja vjerovanja. Ipak, voli mirne poruke kršćanske tradicije – „Prah si bio, u prah ćeš se vratiti“. To joj, kako kaže, daje i nadu i podsjetnik da se ne okrećemo praznovjerju i mračnim pričama.
I dok jedni vide smrt kao prelazak u novu dimenziju, a drugi kao konačan kraj, ono u čemu se svi, od Coelha do Rovellija, slažu – život je sada, i vrijedi ga živjeti svjesno i zahvalno.
