London, svibanj, 1798.
Gabriel Finch, markiz od Ashborougha, oduvijek je igrao po nekimsvojim pravilima – jedno od njih bilo je da za vrijeme kartaške igre nikadane drži karte u rukama. Ljubitelji kartanja pomno su proučavali njegoveruke – tražeći u njima znak nervoze, uzbuđenja ili iznenađenja. No ipak,samo proučavanje nije im donosilo nikakvu prednost nad protivnikom.Kad bi ga djelitelj karata uputio da je njegov red, Gabriel bi najprijeuredno poravnao karte koje su ležale pred njim na stolu, a onda okrenuonajgornju kartu. Učinio bi to tiho i metodički. Samo nesmotreni ljudiglasno negoduju kad izgube. Ili pak glasno slave kada pobijede.Kao, primjerice, budale za najdaljim stolom, koje cijelu večer imajuneka zahtijevanja i prigovore: djelitelju karata, posluzi, našminkanimdamama čiji je zadatak ometati kartaše. Sve te godine kartaške prakseostave traga na čovjeku. Upravo je neki čovjek ispuhnuo oblačić cigaretnepare u zrak stvorivši svojevrsnu izmaglicu iznad glava kartaša.
