Oglasi – Advertisement

Šta se dešava pred samu smrt?. U nastavku teksta pročitajte šta su naučnici otkrili. Pitanje šta se dešava kada umremo jedno je od najvećih misterija koje prate čovječanstvo. Ljudi su vijekovima pokušavali da pronađu odgovore kroz religiju, filozofiju i nauku. Dok neke tradicije nude uvjerenja o životu poslije smrti, moderna medicina usmjerila se na nešto konkretnije – na ono što se dešava neposredno prije smrti, u samom procesu umiranja. Naučnici su primijetili da se u tim trenucima odvija iznenađujuće precizan redoslijed u kojem ljudska čula jedno po jedno nestaju.

Američki ljekar James L. Hallenbeck, profesor na Univerzitetu Stanford i autor knjige Perspektive palijativne njege, posvetio je karijeru upravo proučavanju posljednjih trenutaka života. Njegovi nalazi ne samo da su otkrili kako tijelo gasi svoja čula, već i zašto je to važno razumjeti u pružanju palijativne njege pacijentima.

Oglasi – Advertisement

• Prvi znakovi: nestanak gladi i žeđi

Prema Hallenbeckovim istraživanjima, prvi osjećaj koji nestaje kada se smrt približava jeste glad. Organizam prepoznaje da mu hrana više nije potrebna i da nema mogućnosti da preradi hranljive materije. Ljekari primjećuju da pacijenti gube interesovanje za obroke, čak i kada im se hrana nudi.

Nedugo zatim iščezava i osjećaj žeđi. Iako porodica ili medicinsko osoblje često nude vodu kao vid njege i saosjećanja, samom tijelu ona više nije neophodna. Metabolizam se usporava i fiziologija prelazi u stanje pripreme za kraj.

• Prekid komunikacije: nestanak govora

Kako se proces nastavlja, dolazi do gubitka sposobnosti govora. Zanimljivo je da fizički aparat za govor – jezik, grlo i glasnice – može još uvijek funkcionisati, ali mozak prestaje slati impulse potrebne za izgovaranje riječi. Ovaj trenutak Hallenbeck opisuje kao prirodno „otpuštanje“, jer osoba više nema potrebu za komunikacijom sa svijetom oko sebe.

• Gubitak vida i halucinacije

Vid je sljedeće čulo koje se gasi. Umirući često opisuju mutne oblike, slabiju svjetlost ili prizore koji nisu stvarni. Mnogi navode da vide preminule članove porodice, razne boje ili svjetlost koja djeluje privlačno i toplo. Naučnici ovo povezuju sa promjenama u moždanoj aktivnosti i oslobađanjem neurohemikalija, ali za porodicu to može biti utješno – ideja da osoba ne odlazi sama, već u prisustvu dragih likova.

• Dodir koji prestaje

Nakon vida nestaje osjećaj dodira. Pacijent više ne osjeća ruku voljene osobe niti prisustvo dodira na koži. Ipak, iako fizički nema reakcije, sama blizina i ritual držanja za ruku i dalje imaju emocionalnu vrijednost za porodicu, koja na taj način ostaje povezana sa umirućim.

• Sluh – posljednje čulo koje nestaje

Zanimljivo, sluh gotovo uvijek ostaje najduže. Čak i kada osoba ne može govoriti, piti ili reagovati na dodir, vjeruje se da još uvijek čuje ono što se dešava u prostoriji. Naučnici su EEG snimanjima pokazali da mozak reaguje na zvuke i u trenucima neposredno pred smrt. Zato se preporučuje da porodica i u tišini nastavi razgovarati s umirućim, čitati mu ili puštati muziku, jer to može biti posljednji most između svijeta živih i onoga što slijedi.

• Promjene u tijelu: usporavanje i gašenje

Tokom procesa umiranja, tijelo prolazi kroz niz fizioloških promjena. Krvni pritisak opada, cirkulacija slabi, a koža postaje hladnija i poprima plavičastu nijansu. Nokti i usne mogu potamniti, što su znaci nedostatka kiseonika. Srce radi sve sporije, a disanje postaje nepravilno i plitko.

U završnoj fazi često dolazi do tzv. „Cheyne–Stokes disanja“, kada se izmjenjuju brži udisaji sa dugim pauzama. To je znak da mozak više ne kontroliše disajne centre kao ranije. Posljednji udisaj obično se desi nekoliko trenutaka prije nego što srce potpuno stane.

• Neurologija posljednjih trenutaka

Preživjeli srčani zastoj često govore o iskustvima bliskim smrti: svjetlost koja djeluje stvarnija od stvarnog svijeta, osjećaj lebdenja ili susreti sa bićima. Naučnici ove fenomene povezuju sa naglim otpuštanjem hemikalija u mozgu i intenzivnim podražajem vizuelnog sistema u trenucima gašenja funkcija.

• Aktivno umiranje i faza nesvjesnosti

Medicinska literatura opisuje „aktivno umiranje“ kao posljednjih nekoliko dana života. Tada pacijent sve više spava, postaje slab, a periodi budnosti se smanjuju. U tim trenucima često se koristi palijativna terapija – lijekovi za smirenje, ublažavanje bolova i anksioznosti. Nesvjesnost koja se javlja ne znači uvijek potpuni prekid percepcije; istraživanja pokazuju da mozak i dalje reaguje na zvukove i podražaje, iako osoba ne može da ih obradi na uobičajen način.