Osobe koje ga imaju često doživljavaju emocije vrlo intenzivno, ali i vrlo promjenjivo – što može dovesti do konflikata, unutrašnje patnje, pa čak i samoozljeđivanja.
Ono što je posebno karakteristično za ovu vrstu poremećaja jest duboki strah od napuštanja, koji može dovesti do impulzivnih reakcija – bilo u odnosima, bilo u ponašanju. U jednom trenutku osoba može biti potpuno ushićena i samouvjerena, a već u sljedećem osjetiti duboku prazninu i bespomoćnost.
Promjene raspoloženja su česte, a doživljaj vlastitog identiteta često je zbunjujuć – osoba ne zna tko je zapravo ni što želi, što dodatno otežava donošenje odluka i planiranje budućnosti.
Uzroci emocionalne nestabilnosti nisu do kraja poznati, ali istraživanja ukazuju na kombinaciju faktora. Genetske predispozicije, rani emocionalni gubici, zlostavljanje u djetinjstvu, ali i biološke promjene u mozgu (posebno u područjima zaduženim za kontrolu emocija) mogu imati ulogu u razvoju poremećaja.
Dijagnoza se ne postavlja olako. Potrebna je detaljna stručna procjena psihijatra ili kliničkog psihologa, koja uključuje razgovore, uvid u ponašanje osobe i u njezinu životnu povijest. Iako je riječ o trajnom poremećaju, to ne znači da osoba ne može voditi kvalitetan život.
Upravo suprotno – uz odgovarajuću terapiju, posebno dijalektičku bihevioralnu terapiju (DBT), moguće je naučiti kako upravljati emocijama, graditi stabilnije odnose i razviti osjećaj sigurnosti u vlastito “ja”.
Osim terapije, važnu ulogu ima i podrška okoline. Razumijevanje, strpljenje i emocionalna dostupnost bližnjih mogu biti presudni za napredak. Iako put nije jednostavan, mnogi koji se suočavaju s emocionalno nestabilnom ličnošću svjedoče o značajnom poboljšanju kvalitete života kad jednom pronađu način da bolje razumiju i prihvate sebe.
