Skarlet Meklin se udobno smjestila u staru fotelju koja se nalazila u samom uglu prostrane dnevne sobe, porodične kuće. Svoje duge. lijepo oblikovane noge podigla je sa poda i savila ispod sebe. Oduvijek je voljela tako da sjedi, sklupčana. poput mačeta, govoreći da se tako relaksira i odmori. Glavu je naslonila na glatku površinu širokog naslona. Pramenovi duge, crne kose su joj golicali obraze, ali ona nije učinila ništa kako bi ih uklonila. Osjećala se prijatno i poušteno. uostalom, kao i uvijek, kada bi se našla u ovoj prostoriji, u roditeljskoj kući. Obožavala je tu kuću, a posebno prostranu dnevnu sobu, prepunu umjetničkih slika, polica sa knjigama, raznim suvenirima. Po nekom nepisanom pravilu, u ovoj je sobi. svako od ukućana imao neko svoje omiljeno mjesto za sjedenje. Skarlet je obožavala ovu fotelju koju je naslijedila od bake. po kojoj je i dobila ime. Dok je bila živa. starica je često dolazila u posjetu svom sinu i njegovoj porodici. Uvijek je sjedjela upravo u toj fotelji i svojoj unuci pričala predivne priče. Skarlet jo je sjedjela u krilu, a kada je malo odrasla i otežala, na stolici pored nje, uživajući u čarobnim riječima i pričama koje je baka pričala sa mnogo ljubavi i pažnje. I sada, mnogo godina kasnije, uvijek, kada bi sjela u tu fotelju, mogla je da osjeti toplinu i nježnost koji su zračili iz bake. a u ušima bi joj odzvanjale njene riječi i veseli smijeh. Majka je imala svoju omiljenu fotelju pored malog stola od trešnjinog drveta na kojem je stajala prelijepa lampa, velikog abažura, koju su oma i njen suprug kupili na svom bračnom putovanju. Gospođa Meklin je voljela da se odmara uz tihu muziku, zatvorenih očiju kao da drema. Na suprotnom kraju sobe. otac je imao svoju udobnu fotelju, pored police sa knjigama i jedne slone lampe. Na naslonu njegove omiljene fotelje uvijek su stajale naočare za čitanje, spremne da ih stavi na nos i prepusti se carstvu lijepih, pisanih riječi.
– Ovo je nepravda – uzdisala je majka, ulazeći u prostoriju sa velikom tacnom u rukama na kojoj su bile tri šolje iz kojih se širio miris kafe.
– Šta je nepravda, mama?
– Vikendi koje provodiš sa nama uvijek tako brzo prođu. Uzdahnula je.
– Griješiš, prolaze jednakom brzinom kao i svi drugi vikendi – nasmijala se Skarlet.
– Meni prolete.
– Ništa čudno, moj dolazak malo poremeti vaše ustaljene navike, mama.
– Kada sam ušla, primjetila samda si zamišljena, Skarlet – nastavila je majke brižno. – Da nemaš nekih problema?
– Ne. prisjetila sam se bake – sjetan osmjeh se pojavio na njenim usnama.
– Mislila sam o tome kako bi se baka sigurno ljutila kada bi znala da sam i ja krenula vašim stopama i postala prosvjetni radnik.
– Ah. baka je uvijek imala neke svoje bubice – primjetila je Meri. veselim glasom. – Neprekidno je govorila protiv prosvjete i uopšte mi nije jasno kako pored svog sina i mene nije barem malo zavoljela to zanimanje. Od kako si se rodila samo je brinula da i ti ne kreneš našim putem, a nikada neću zaboraviti njene savjete da odabereš bilo šta drugo, samo ne to. Šalila sam se sa njom govoreći da joj ne bi smetalo ni da se baviš kroćenjem lavova i tigrova, a ona je tvrdila da je i to bolje od prosvjete.
– Djevojke, tako ste se raspričale, kao da me ogovarate – u sobu je ušao Robert Meklin. Oči su mu bile pune ljubavi dok je pogledom prelazio sa supruge na kćerku.
– Pogriješio si. pričamo o baki – rekla je Skarlet veselo. – Pokušavamo da odgonetnemo zašlo nije voljela prosvjetu?
– Znaš li ti razlog, dragi?
– Tu je tajnu odnijela sa sobom u grob, mada znam da bi bila jako nesrećna da zna kako si i ti Skarlet odabrala da budeš profesor biologije u srednjoj školi.
– Još bi joj bilo gore da zna koliko volim svoj posao i učenike – rekla je. a osmjeh joj nije silazio sa usana.
– Jako sam voljela baku i nikada je nisam ljutila, ali znam da bismo se jako svađale oko mog posla.
