Piazza Navone bila je obasjana suncem i ispunjena veselim, nerazgovjetnim žamorom mnoštva ljudi. Christina Oliver sjedila je za stolom ispred kafea i uživala u kavi i veselom prizoru. Kapučino je bio izuzetno ukusan, ali je posebno zadovoljstvo bilo promatranje Rimljana za vrijeme njihove popodnevne šetnje. Ambijent su dopunjavale tri slatke, male fontane, koje su svojim tihim žuborenjem vode doprinosile da ovo sparno popodne bude podnošljivije i manje toplo. Automobili, motori i vespe tutnjali su na svega nekoliko centimetara od stola za kojim je ona sjedila. No, činilo se da ni ona, ni ostali gosti, jednostavno nisu primjećivali tu buku. Christina ni sama nije vjerovala da se stvarno nalazi u Rimu, vječnom gradu, i zato je uživala u svakom trenutku i upijala svu tu ljepotu. Jednoga dana, kada sve bude gotovo, sjećat će se ovog vremena kao nekog lijepog, nestvarnog sna.
I baš je tada sve počelo. Odjednom i neočekivano. Uz sam rub protutnjao je motor na kojemu su sjedila dva mladića, od šesnaest, sedamnaest godina. Bili su još golobradi. Vozili su se velikom brzinom, neprilagođenom za to mjesto. Brže nego što je čovjeku potrebno da trepne, momak sa zadnjeg sjedišta ispružio je ruku i zgrabio Christininu torbicu, koja je ležala na stolu. Mada iznenađena ovim postupkom, skočila je i počela vikati za lopovima. I drugi gosti su se uzbudili, ali, naravno, nisu joj mogli pomoći. Njena torbica, prebačena preko ramena drskog mladića, bespovratno se i sve brže udaljavala. Sve se dogodilo tako brzo da nitko nije mogao ništa učiniti.
Christina je u očajanju pomislila na svoju putovnicu i čekovnu knjižicu. Nije joj se dopala ideja da ostane bez dokumenata u stranom gradu. Znala je daje Lorinda neće ostaviti bez novca, ali ipak se nije mogla tek tako pomiriti sa gubitkom. Pitala se što može učiniti.
Ali, izgleda da joj je to bio sretan dan. U idućih nekoliko sekundi odigrao se nastavak priče. Iz sporedne ulice je, kao iz katapulta, izletio jedan crveni sportski automobil i presjekao put lopovima.
Sreća u Rimu
