Srela sam svoju bivšu učiteljicu u autobusu. Odmah me je pitala da li sam dobro i da li sam udata. Uzela me za ruku i pogledala prstenje.
Rekla sam joj da je sve u redu – i sa mužem i sa roditeljima. A onda je odjednom izgovorila:
„Ne, to ne može biti!“
Zatim je dodala:
„Moja kćerka je još uvek sama!“
Bonus:
“Živimo u ruralnom području i naši susjedi često puštaju muziku u dvorištima...”
Živimo u ruralnom području i naši susjedi često puštaju muziku u dvorištima. I ponekad je zaista glasna i naporna. Pogotovo kad traje od jutra do večeri.
Ali kad ih zamolimo da stišaju, uvijek čujemo isti “čelični” argument:
„Ja ovdje živim već 40 godina, a ko ste vi uopće?“
Pa, da – ja živim ovdje „samo“ 10 godina, a moj muž manje od godinu dana. Ali ta logika je zaista impresivna.
Jedne noći su pravili toliki haos da je moj muž pozvao policiju, podnio prijavu, i susjedi su dobili kaznu. Bili su strašno uvrijeđeni.
