Oglasi – Advertisement
Svako voli svoje dijete i pokušava mu uslišiti svaku želju. Da li znate šta je potrebno djeci? Djeca ne trebaju skupe igračke, niti život ispunjen pravilima i rasporedima koji ih guše. Ono što zaista trebaju je prisutan roditelj. Ne roditelj koji im samo kupuje, hrani ih i fizički je tu, nego onaj koji ih stvarno vidi, čuje i razumije. Odnos između djeteta i roditelja gradi se u svakodnevnim malim trenucima: kad zajedno peremo suđe, kad razgovaramo prije spavanja, kad dijete zna da nas stvarno zanima što mu se dogodilo tog dana.
Današnji stil života često tjera roditelje da “outsourcaju” roditeljstvo ekranima i brzim rješenjima. Dijete plače – daj mu telefon. Buni se – obećaj mu čokoladu. Umjesto da ga čujemo i pokušamo shvatiti što mu zaista treba, mi mu nudimo privremene zamjene za pažnju. I onda se pitamo zašto postaje razmaženo, neposlušno, ili zatvoreno.
Oglasi – Advertisement
-
Gledanje je potisnulo slušanje
Djeca su sve manje bića slušanja, a sve više bića gledanja. Njihova pažnja je usmjerena na slike koje se brzo mijenjaju, na jarke boje, na senzaciju. Televizija, video-igrice i pametni telefoni preuzeli su ulogu učitelja, pripovjedača i prijatelja. Posljedica toga nije samo ovisnost o ekranima, već i zakržljala mašta, smanjena sposobnost koncentracije i osjetljivost na govor i ton.
Slušanje nije samo vještina, ono je način povezivanja sa svijetom i sa sobom. Dijete treba da mu se priča – bajke, stvarne priče, opisi dana, izrazi osjećaja. I ne samo da ga slušamo, već da ga učimo da i samo sluša. Da čuje sebe i druge. Iz te sposobnosti slušanja izrasta i pojam poslušnosti – ne kao slijepa pokornost, nego kao rezultat razumijevanja.
-
Prirodan suživot s djecom: ključ stabilnosti
Ako živimo prirodno s djecom, ako su uključena u naš svakodnevni život – u kuhanje, kupovinu, razgovore, odluke – nema potrebe za “vaspitnim intervencijama”. Dijete koje zna da je voljeno i prihvaćeno neće se bacati po podu u prodavaonici da bi dobilo pažnju. Ono zna da mu pažnja ne pripada samo kad je glasno, nego uvijek.
Roditelji često pitaju što da rade kad dođu gosti, a djeca prave nered. Odgovor nije u tom trenutku. Odgovor je u onome što se događalo mjesecima prije toga. Ako smo djecu od malih nogu učili da komuniciraju, da su važna ali ne i centar svijeta, onda neće tražiti pažnju destruktivnim ponašanjem. Ako smo ih naučili da pažnja ne dolazi kroz poklone, već kroz vrijeme i razgovor, onda neće tražiti “još jednu igračku” kao zamjenu za ljubav.
-
Pokloni nisu ljubav – oni su poruka
Davati poklone djeci nije loše. Loše je kad pokloni zamijene odnos. Dijete kojem stalno kupujemo stvari da bi bilo mirno, zapravo učimo da emocije treba ugušiti materijalnim. Kad idemo u prodavaonicu, treba unaprijed razgovarati s njim – da nećemo svaki put nešto kupovati, da je mama uzela samo novac za ručak, ali da ćemo poslije ići u park ili pričati priču. Tako učimo djecu vrijednosti – i emocija i novca.
Učimo ih i o praznicima kroz darivanje: mali pokloni za manje praznike, veći za važne događaje. Tako im i simbolički i sadržajno prenosimo značenje običaja i događaja.
-
Djeca upijaju ono što živimo, ne ono što govorimo
Možemo govoriti djetetu da je škola važna, ali ako kod kuće slušaju kako majka komentariše komšiju koji “nema dana škole, a zna kako se živi”, šaljemo im kontradiktornu poruku. Djeca vrlo brzo nauče da nije važno što govorimo, već kako živimo. Ako im pričamo o poštovanju, a vrijeđamo druge ljude, ako im govorimo o redu, a sami kasnimo i lažemo – učimo ih licemjerju.
-
Disciplina kroz odnos, ne kroz bol
Kazna – osobito fizička – ne odgaja. Ona stvara strah, ljutnju, otpor. Dijete koje tučemo ne uči zašto nešto ne valja, već samo da ne valja da to radi pred nama. Emotivna bliskost i dosljednost daleko su učinkovitije. Kad dijete zna da ga volimo, kad osjeća sigurnost i povezanost, tada i kazna ima smisla – ne kao udarac, nego kao objašnjenje.
Umjesto da vičemo ili udarimo, bolje je da mu kažemo: “Zaboljelo me što si to rekao.” Tako ga učimo empatiji. Učimo ga da njegovo ponašanje ima utjecaj na druge, ali bez osjećaja srama i straha. Kad se dijete osjeća voljeno i poštovano, lakše će razviti unutarnji kompas – onaj koji vodi prema dobrim odlukama i zdravim odnosima.
