Kad je Elizabeth Stuart, nakon bračnog brodoloma, za sebe i svoga sina odlučila potražiti tiho i mirno mjesto u kojem će moći započeti novi život, mali joj se grad po imenu Steel Creek učinio savršenim.
Kuća koju će pronaći neće biti raskošna no njezino uređenje ublažit će liječenje posljedica koje je izazvao razvod, a na amiškoj farmi u blizini, Elizabeth će pronaći uslužnog muškarca koji će joj biti od pomoći. No kad jedne večeri mrtvo tijelo gradskog zelenaša, doslovce, padne pred njezine noge problemima neće biti kraja… Jedan od problema bit će i arogantni no neodoljivi šerif Dane Jantzen koji mora pronaći ubojicu i u mali grad, u kojem stanovnici gotovo da i ne pamte ubojstva, vratiti mir.
Odlomak
Život je kurva, a onda umreš. Tek što su te riječi skliznule s usana Elizabeth Stuart, tanka
šiljasta potpetica njezine talijanske sandale odsklizala se s odlomljenog komada stijene.
Posrnula je i opsovala lakoćom osobe odgojene na rancu u zapadnom Teksasu te odvažno
nastavila dalje, šepajući.
Previše je toga izdržala u životu da bi dopustila da je ovakva sitnica slomi, u fizičkom ili
bilo kojem drugom smislu – dva propala braka, bezbroj puta slomljeno srce, srušeni snovi
koje je ostavila za sobom razasute u komadićima, poput olupine srušenog zrakoplova. Ovo
nije bilo ništa u usporedbi s tim.
Ipak, jednostavno nije uspjela spriječiti da joj se oči zacakle od suza. Ono što ju je
pogađalo bile su sitne uvrede života koje su se slagale jedna na drugu. Nezamisliva katastrofa
– kao kad ti se dogodi da te čovjek, kojeg si se zaklela voljeti do smrti, nogira i povlači po
blatu. Do. vraga, uspjela je skupiti snagu i podnijeti to. Ona je vojnik. Ona je borac. Ali kad ti
šesnaest godina stara krntija od auta, koja loče benzin, ostane visjeti na rubu seoske ceste, na
putu prema trošnoj šupi koju trenutačno nazivaš domom? To je jednostavno previše.
Šmrcnula je i prošla rukom ispod nosa, škrgućući zubima kako bi spriječila poriv za
plakanjem. Bože, smiluj se. Ako počne plakati zbog ovoga, ako dopusti da se brana probije i
suze počnu teći, najvjerojatnije će se utopiti. To bi uništilo njezinu maškaru Elizabeth Arden,
koju je već gotovo cijelu potrošila i ne može si priuštiti novu. Život ide dalje, rekla si je
ozbiljno, trepavicama suzbijajući suze. Život ide dalje, ma što se dogodilo, makar se Brock
Stuart razveo od nje, makar njezin eldorado ostao zaglavljen i makar ta prokletnica sudbina
bacila na njezin put bilo koje drugo sranje. Sve što treba učiniti nastaviti je stavljati nogu
ispred noge. Nije važno u što će usput ugaziti. Preostalo joj je kretati se dalje ili se sklupčati u
veliko klupko jada i umrijeti.
Njezin je eldorado bio dobrih pola milje iza nje, viseći s ruba ceste kao pijani kauboj koji
klizi s konja. Elizabeth se namršteno osvrnula prema njemu, a zatim ponovno usmjerila
pogled prema naprijed. Da je mogla potisnuti činjenicu da je bješnja od mokre mačke,
primijetila bi krasan vidik. Brežuljkasti pejzaž jugoistočne Minnesote bio je predivan. Ne na
spektakularan način koji oduzima dah. Ne na divlji i opustošen način, kao zapadni Teksas,
nego na nježan i smiren način. Poput Vermonta bez planina. Namreškani brežuljci kupali su
se u paleti proljetnih zelenih boja – mladog žita i zobi, lucerne i divlje trave, koji su se svijali
na predvečernjem povjetarcu. Tu i tamo otoci drveća razbijali su monotoniju obrađenih polja.
Javori, topole, hrastovi. Listovi su im bili okrenuti prema unutra, a donje su im se strane
srebrnasto bljeskale, podrhtavajući na vjetru.