– Pustite me da umrem u miru! – promrmlja Dolly Canford, okrenuvši se na bok. Potom prigušeno zastenje.
Kroz velike hotelske prozore ulazile su zasljepljujuće sunčane zrake. Zašto prošle večeri nije navukla zastore? Prokletstvo, buđenje je bilo užasno iskustvo. Pogotovu kad joj je u glavi bubnjalo kao posljedica teškog pijanstva.
Otvorivši oči, pokuša se priviknuti na blještavu svjetlost koja je obasjavala bezlično hotelsko pokućstvo. Ohrabrena, vidjevši da joj glava nije eksplodirala, duboko uzdahne i potom podigne ruku da odmakne kosu s lica.
Do bijesa, kakva noć!
Odsad će uvijek nešto pojesti prije nego što potraži hrabrost u čaši pića. Pomisli kako je prošlog dana jedino što je stavila u usta bila sol kojom ukrašavaju rub čaše.
Iskrivi usta i jezikom ovlaži suhe usne. Pokuša sjesti, ali odmah joj se učini da se svijet počeo vrtoglavo okretati. Osjeti snažno zujanje u glavi i ponada se da će ono brzo prestati.
Pokrivač joj sklizne niz tijelo, i ona opazi dana sebi još ima gaćice i grudnjak. S obzirom na stanje u kojem se našla prose večeri, već je bila sreća što je izula cipele prije nego što je legla u postelju. No najveća je sreća ipak bila što je uopće našla sobu.
Usredotočivši misli, učini joj se da se sjeća vrlo ljubaznog čuvara u tamnomodroj odori koji ju je dopratio gore. Bez njegove pomoći, vjerojatno nikad ne bi to uspjela.
Šteta što mu je zaboravila ime ili lice, jer bi mu rado zahvalila na pomoći.
Šum u glavi naglo prestane. Nije dospjela zahvaliti nebesima na tome, jer je odmah začula jasan zvuk muškarčevog tihog pjevušenja. Zvuk je dopirao iza vrata za koja je naslućivala da su od kupaonice. Zaboga, ono što je čula nije bilo zujanje u glavi, nego šum tuša!
Udana devica
07.03.2023
Nema komentara