
1. DIO
— Udat ćeš se za čovjeka kojeg svi zovu Prokletnik.
„I bolje bi ti bilo da mi se zahvališ“, rekao mi je Don Laureano pred radnicima na svom imanju.
Imao sam 27 godina i do tog jutra moja najveća briga bila je uštedjeti novac kako bih napustio tu kuću na periferiji Nochistlána u Zacatecasu.
Ali šef se upravo riješio mog života kao što se riješio stare mazge.
„Zašto ja?“ uspjela sam upitati.
Moja maćeha, Berta, tiho se nasmijala.
— Jer nema reda udvarača za djevojku s takvim licem, Isabela.
Rođen sam s tamnom mrljom pokraj obraza i nosom koji su na farmi smatrali prevelikim.
Berta me zvala “ružna” otkad mi je otac umro, a ona je ostala zadužena za kuhinju.
Ako je razbio tanjur, bio je nespretan; ako je dao mišljenje, bio je drzak.
Odjeću koju sam nosila krpala sam bakrenim naprstkom koji je pripadao mojoj majci Juani.
Ponekad bih se skrivala u sobi za vreće kako bih šila, a da nisam čula da su mi ruke dobre za rad, ali da mi lice nije ni za što.
Odvela me je iz tog imanja kad sam bio dijete.
Nakon što ju je izgubio, otac me vratio.
Nikad nisam znao zašto je Don Laureano bio toliko uznemiren kad me vidio, ali svaki put kad bi me vidio u dvorištu, natjerao bi me da spustim glavu.
Mladoženja se pojavio sa šeširom u rukama.
Zvao se Tomás Rivas, imao je 39 godina, ožiljak na bradi i leđima poput nekoga tko je cijeli život nosio vreće.
Rekli su da je uzrokovao smrt svoje prve žene i da ga je šef spasio od zatvora.
Nitko se nije usudio tražiti od njega objašnjenja.
— Evo tvoje kazne, Tomáse — objavio je Don Laureano —.
Žena koju nitko nije želio.
Tomás se nije smijao.
Prišao je dovoljno blizu da sam ga samo ja mogao čuti.
— Isabela, hoćeš li se udati za mene?
Ako kažeš ne, neću te prisiljavati.
Pogledao sam Bertu, šeficu, i službenika matične službe koji je čekao za stolom.
Reći ne značilo je ostati tamo, sam, na milost i nemilost istih starih ljudi.
Reći da također nije bila sloboda.
Ali barem mi je taj stranac upravo postavio pitanje.
—Prihvaćam — odgovorio sam —.
I želim da se zabilježi da se zovem Isabela, a ne “ružna”.
Noću su nam dali sobu pored štale.
Tomás je stavio deku preko stolice.
— Spavaš u krevetu.
Neću ništa zahtijevati od tebe.
Sutra možemo razgovarati o tome što radimo.
Kad sam ugasila svijeću, čula sam njegov glas iz tame:
—Prije ceremonije čuo sam šefa kako nešto govori.
Rekao je: „S ovim vjenčanjem konačno ću dobiti ono što mi Juana duguje.“
Juana je bila moja majka.
I godinama se nije mogao braniti.
DIO 2
U zoru sam otišao potražiti Don Laureana.
Tomás je htio poći sa mnom, ali sam ga zamolio da pričeka vani.
Ja sam bio taj koji je morao postaviti to pitanje.
— Što ti je moja majka bila dužna da si se na meni iskalio?
Šef je ostavio šalicu na stolu.
Na trenutak je pogledao naprstak koji sam nosio i visio na vrpci.
— Tvoja je majka ovdje radila kad je bila mlada.
Želio sam da ostane sa mnom, iako ona to nije htjela.
Ponudio sam joj novac, bolju sobu, sve što sam mislio da joj mogu kupiti.
Odbila me je i otišla s tobom.
Ispao sam smiješno pred svojim zaposlenicima.
Tijelo mi se ohladilo.
Godinama me uvjeravala da nešto nije u redu s mojim licem, a jedino što sam naslijedila bila je hrabrost žene koja je znala kako mi reći ne.
— Moja majka mu nije ništa dugovala — odgovorio sam —.
Nisi mogao podnijeti da je sama odabrala.
— I imaš iste oči kao ona — rekao je snizivši glas.
Tomás je ušao nakon što je čuo moj odgovor.
Šef se okrenuo prema njemu.
— Ne zaboravi da sam platio odvjetniku koji te je izvukao iz tog problema.
Bez mene, cijeli grad bi te još uvijek nazivao ubojicom.
Te noći Tomás mi je ispričao ono o čemu je šutio.
Njegova prva supruga imala je komplikacije tijekom trudnoće.
Odgađao je odlazak liječniku, uvjeren da će nelagoda proći.
Izgubila ju je, zajedno s bebom.
Istraga nije pronašla zločin, ali nikada nije prestao osjećati odgovornost.
Don Laureano je platio za njegovu obranu, a zatim je tu uslugu pretvorio u lanac.
Nisam mu rekao da nije njegova krivnja.
Zaslužio je istinu, a ne laku utjehu.
Samo sam sjedio u blizini i slušao ga.
Tijekom sljedećih tjedana počeli smo se međusobno ophoditi bez straha.
Rano bi mi ostavio kavu i kruh; krpala bih mu košulje.
Jednog dana je stavila nekoliko žutih cvjetova pokraj mog naprstka.
„Ne želim da se vratiš na doručak osjećajući se nevidljivo“, rekao je.
Šef je vidio te geste i shvatio da njegova kazna ne djeluje.
Pozvao nas je u svoj ured.
„Ova mala igra je gotova“, naredio je.
Tomás, možeš zadržati svoj posao, krov nad glavom i moju zaštitu, ali ćeš se odvojiti od Isabele i nikada je više nećeš tretirati kao svoju ženu.
Ako odlučiš ostati s njom, oboje odlazite sutra.
Bez plaće i bez doma.
Tomás je pogledao prema dvorištu, gdje je radio otkad je bio dječak.
Prije nego što je mogao odgovoriti, uhvatila sam ga za ruku.
„Neće sutra sam odlučiti“, rekao sam.
Ovaj put ću i ja birati.
3. DIO
Nismo spavali.
Tomás je držao 86 pezosa u limenci; ja sam imala 43, zarađena šivanjem rubova.
Jedva su imali dovoljno za hranu i prijevoz.
„Mogli bismo ostati“, rekao mi je, sjedajući na rub kreveta.
Pravimo se da se ne volimo dok ne uštedimo više novca.
Sjetila sam se kako je moja majka izašla sa mnom kroz ta vrata, držeći me za ruku.
I ona se bojala.
— Ako ostanemo, Don Laureano će i dalje odlučivati čak i o tome kako ćemo se međusobno pozdravljati — odgovorio sam.
Ne želim provesti još jedan život tražeći dopuštenje za postojanje.
Tomás je spustio pogled na limenku.
—Također ne znam mogu li ti pružiti dobar život vani.
— Ne tražim od tebe da mi ga daš.
Predlažem da ga izgradimo.
Ako vam se sviđa.
A ako jednog dana ne budeš htio, imat ćeš i pravo to reći.
U zoru smo prešli dvorište.
Don Laureano nas je čekao u galeriji, sa štapom u jednoj ruci i Bertom pokraj sebe.
Oko njih, radnici su se pretvarali da provjeravaju sedla i kante.
„Pa?“ upitao je. „Ostaješ li sa mnom ili ideš s njom?“
Tomás je duboko udahnuo.
— Odlazim sa suprugom.
Cijenim što plaćaš tog odvjetnika, ali radio sam dovoljno godina da otplatim dug koji nikad nisi htio podmiriti.
Šef je pogledao prema meni.
— Uništavaš ga, djevojko.
—Ne uzimam ga — odgovorio sam —.
Hoda jer to želi.
I ja također.
Berta je pokušala uzeti moju torbu.
Zaboravio sam naprstak na stolu kad sam se pakirao.
Doña Concha, najstarija kuharica, otišla je s njim u dlanu.
— Ovo je bilo Juanino — rekao je —.
I bit će od Juanine kćeri.
Spremio sam naprstak.
Nitko nije pljeskao, iako je nekoliko radnika skinulo kape da se od nas oprosti.
Hodali smo dok mi cipele nisu izazvale žuljeve.
Pokraj potoka ugledao sam svoj odraz: mrlja i moj uobičajeni nos još su uvijek bili tamo.
Ali više nisam čula Bertu kako me osuđuje.
„Što vidiš?“ upitao je Thomas.
„Izgladnjeloj ženi“, rekla sam i nasmijale smo se prvi put od vjenčanja.
U sumrak smo stigli u gostionicu na putu za Aguascalientes.
Don Manuel je trebao kuhara i upravitelja tora.
Ponudio nam je dva kreveta, hranu i skromnu plaću.
Prihvaćamo.
Pripremao sam grah iz lonca, variva od crvene čili papričice i svježe napravljene tortilje; Tomás je prao pojilišta i brinuo se o životinjama.
Noću bismo brojali novčiće, sanjajući o iznajmljivanju vlastite sobe.
Bilo je i teških dana.
Mazgar je prepoznao Tomasa i nazvao ga “Prokleti”.
Moj muž nije odgovorio; kasnije je rekao Don Manuelu istinu o svojoj prvoj ženi.
— Ovdje vas prosuđujem po tome kako radite i kako se ponašate prema ljudima — odgovorio je vlasnik.
Ako se životinja razboli, obavijestite veterinara.
Nemojte čekati da vidite hoće li nestati.
Tomás se pažljivo pridržavao tog pravila.
Njena bol nije nestala, ali je naučila koristiti je za zaštitu.
Ubrzo sam preuzeo vođenje kuhinje.
Naučio/la sam voditi račune u plavoj bilježnici i tražio/la sam da mi se sati prikazuju u pisanom obliku.
Don Manuel je pristao platiti mi, uz moju dnevnu plaću, postotak od svakog prodanog obroka.
Prvi put kad mi se kupac požalio jer su mu tortilje bile hladne, ponudio sam mu da ih zamijenim.
Kad je dodao da bi žena s mojim licem trebala biti zahvalna na svakom poslu, oduzela sam mu tanjur i zamolila ga da mi se obraća s poštovanjem.
Noge su mi drhtale, ali Don Manuel je podržao moju odluku.
Tog dana sam shvatio da se dostojanstvo prakticira i prilikom primanja plaćanja i posluživanja za stolom.
Tomás i ja nismo preko noći postali savršen par.
Imao je razdoblja kada bi se zatvorio u svoju krivnju, a ja bih opet vjerovala da je svaka šutnja odbacivanje.
Naučili smo govoriti prije nego što se tišina pretvorila u distancu.
Mjesecima kasnije, Tomás me pitao nešto što je ostalo nedovršeno od našeg vjenčanja.
—Više nismo pod šefom.
„Ako se želiš razdvojiti, neću ti stajati na putu“, rekla je.
Pogledao sam ruke koje sam položio na stol: snažne, drhtave, otvorene.
Odgovorila sam da želim ostati uz njega, ali ne zbog te sramotne ceremonije.
„Onda ćemo opet birati jedan drugoga, bez publike“, predložio je.
Zajedno smo otišli u malu seosku kapelicu, ne da bismo ponavljali velika obećanja, već da bismo u tišini zahvalili što sada možemo reći da ili ne.
Jedne nedjelje, na stolu se pojavila šalica kave i mali buket žutog cvijeća.
Slavili smo što smo završili s plaćanjem naše prve garderobe.
Dao sam mu košulju zakrpanu plavim koncem.
Godine su prolazile.
Don Manuel je otišao u mirovinu i prodao nam gostionicu u ratama koje smo pregledali s računovođom.
Popravili smo krov i zaposlili dvije žene s fiksnom plaćom.
Tomás je objesio drveni natpis: “Gostionica Isabela”.
Moje ime je, konačno, zauzelo mjesto bez traženja dopuštenja.
Za to vrijeme stigla su nam djeca: 2 dječaka i djevojčica.
Naučili smo ih da one koji su s nama radili pozdravljaju po imenu i da bez straha traže poštovanje.
Jednog poslijepodneva, dok se naša najmlađa kći pod mojim nadzorom igrala s majčinim naprstkom, ispred gostionice se parkirao stari kombi.
Don Laureano je izašao sa suvozačevog sjedala, oslanjajući se na svoj štap.
Imala je bijelu kosu i hodala je polako.
Tomás je izašao iz ograde kad ga je ugledao.
Ostavio sam krpu na pultu.
„Što mogu učiniti za vas?“ upitao sam.
„Čašu vode, ako još uvijek prihvaćaju bilo koga“, odgovorio je.
Poslužio sam mu vodu pod strehom.
Taj stol je bio moj; ja sam odlučivao tko će tamo sjediti.
— Nakon što su otišli, ostao mi je ranč i nitko tko je htio razgovarati sa mnom licem u lice — rekao je—.
Mislio sam da je to poštovanje.
Bio je to strah.
Čekati.
Lijepe fraze nisu bile dovoljne.
— Osvetio sam ti se za ono što mi tvoja majka nikada nije dala — nastavio je —.
I iskoristio sam Thomasovu krivnju da ga držim pod kontrolom.
Znam.
Nema opravdanja.
—Oduzelo mi je godine koje se neću vratiti — rekao sam mu—.
I to je prisililo moju majku da pobjegne s mjesta gdje je imala pravo mirno zarađivati za život.
Klimnuo je glavom ne braneći se.
Zatim je izvadio fascikl.
—Prodao sam dio stoke da platim zaostale plaće.
Ovo su računi.
Velika kuća i neke parcele zemlje ostaju.
Ako želite, spreman sam vam ih darovati pred bilježnikom, bez zahtjeva da ih vratite ili da mi oprostite.
I ovaj put ne želim kupiti poslušnost kod njih.
Tomás nije odlučio umjesto mene.
Molimo vas za vrijeme kako bismo pregledali dokumentaciju i sve potencijalne dugove.
Don Laureano je prihvatio.
Prije odlaska, oprao je čašu u sudoperu, ne očekujući da će to itko učiniti umjesto njega.
Stavio sam fascikl pokraj plave bilježnice. Mogu li se vratiti na tu zemlju, a da ne postanem netko poput njezina bivšeg vlasnika?
Razgovarali smo nekoliko tjedana.
Pisao sam Doñi Conchi kako bih potvrdio problem s plaćom; odgovorila je da je prvi put primila i posljednji pezo koji joj se duguje.
Pregledali smo nekretninu s javnim bilježnikom, potvrdili da se može prenijeti bez tereta i pismeno jasno dali do znanja da nam donacija ne nameće nikakve obveze prema gospodinu Laureanu.
Potpisao je i otišao živjeti kod nekih rođaka.
Nikada me nije tražio da ga zovem ocem, niti da se pretvaram da zaboravljam.
Prihvaćamo.
Guadalupe, pouzdana zaposlenica, postala je partnerica i upraviteljica gostionice.
Tako smo se brinuli o onome što smo izgradili.
Na povratku smo okupili radnike kod bunara i podijelili ugovore s jasnim plaćama i rasporedima.
Nitko ne bi izgubio plaću zbog izražavanja pritužbe.
Popravak ograda koštao je novca, a neki su ljudi bili sumnjičavi.
Prva sezona nije bila dovoljna za poboljšanje spavaonica, a račune smo morali objašnjavati licem u lice.
Kad je predradnik htio oduzeti dječaku odmorište jer je slomio alat, Tomás se usprotivio: mogli su tražiti odgovornost, a ne ponižavati.
Predradnik je dao otkaz.
Zaposlili smo ženu koja je dobro poznavala torove.
To nije bila najpopularnija odluka među nekim radnicima, ali kad su je vidjeli kako organizira smjene i brine se za bolesnu kobilu, prestali su se pitati može li žena obavljati taj posao.
Berta je zatražila da ponovno preuzme kontrolu nad kuhinjom.
Ponudio sam joj isti ugovor kao i ostalima, bez privilegija.
Nije prihvatio.
Niti sam mu se ispričala što sam postavila granice.
Tamo gdje smo bili izloženi kao kazna, postavili smo stol za žetvene obroke.
Moja su se djeca igrala pod drvećem gdje sam hodala pognute glave.
Svakog novopridošlog smo pitali za ime.
Jednog jutra sam zatekla svoju kćer kako na zid naše dnevne sobe postavlja antikno ogledalo, koje je restaurirao Tomás.
Imao je okvir od tamnog drva i malu policu.
Ostavio sam majčin bakreni naprstak na njemu.
„Mama, zašto to čuvaš ako više gotovo i ne šiješ?“ upitala me.
—Jer me podsjeća na ruke kojima je moja majka napravila put za njih dvoje.
Pogledao sam se.
Imala je više bora, kosa joj je bila prošarana sijedima, a imala je i isti rodni znak pokraj obraza.
Moja kćer je također stala pored mene da gleda.
„Imam tvoje oči“, rekao je, nesvjestan svega što su mi te riječi značile.
Pomislila sam na Juanu, koja je izašla odande da me spasi.
U odrazu sam vidio Tomása kako ulazi s dvije šalice kave, dok su se naša djeca smijala u hodniku.
Nisam očekivala da će me nazvati lijepom.
Već sam imala kontrolu nad svojim imenom, svojim odlukama i svojim pogledom.
Imao sam šalicu.
Namjestio sam naprstak tako da ga obasjava sunce.
Cijeli sam život koristio taj bakar za krpanje odjeće; sada sam ga ostavio na vidljivom mjestu, ne skrivajući ništa.





















































