Ništa nije slučajno

Vikend ljubići

Još neko vreme je stajao naspram pešačkog prelaza, sa rukama u džepovima i smeškao se. Semafori su menjali svetla a on je stajao na istom mestu jednako osmehnut.
Ljudi koji su stajali pored njega zagledali su ga, ali on nikog nije primećivao. Jedino je zapazio da nebo tog jutra ima boju njenih očiju i to saznanje mu je bilo tako lepo da nije mogao da prestane da se smeška.
Nešto kasnije kada je otišao na jedan od lakaliteta i počeo da radi sasvim se uozbiljio i zabrinuto. Zapitao se šta mu se to dogodilo? Da li je ta devojka njega opčinila kada nije mogao da prestane da misli na nju?!
Prethodnu noć nije, takoreći, ni spavao. A i kada bi malo zadremao sanjao je nju. Video ju je kako pada, kako joj se kosa rasipa po stazi i budio se u strahu, sav mokar od znoja.
Morao je da ode i da je ponovo vidi. Govorio je sebi da to radi zbog Kristine samo da bi bio siguran da je Lora dobro. A kada ju je ugledao i kada je video i kako se ona njemu smeška, morao je da prizna da ga je veoma privlačila.
Osetio je grizu savesti kada je shvatio da od sinoć ni jednom nije pomislio na Alondru. Nije je čak ni zvao mada joj je obećao da će joj se javiti čim stigne u Gran Sabanu.
Odlazeći prema svom apartmanu, kada se vraćao sa jednog od lokaliteta, obećao je sebi da će pozvati Alondru i da će se već sutra, čim se uveri da će Lora biti dobro, uputiti ka Karakasu.

Pridruži se i čitaj sve na sajtu
Uloguj se Pridruži se