Sejdi je učinila napor da se uspravi u sedištu. Istog trenutka je shvatila da je boli svaka kost, da je ukočena od višesatnog spavanja u nezgodnom položaju. Garderoba joj je bila pogužvana, o tome kako joj je lice izgledalo nije smela ni da razmišlja. Pretpostavila je da su joj kapci natečeni i obrazi neprirodno rumeni, i da joj je kosa poprilično raščupana.
Prošla je prstima kroz nju, žaleći što susret sa Darenom Melendžerom nije odložila za neki kasniji, prepodnevni sat. Da je predvidela sve okolnosti, mogla je da sačeka da se dovede u red u nekom od javnih toaleta, da doručkuje i popije kafu, pa da tek potom stupi pred Čoveka, koga je Suzi Valdano opisala kao besprekomo pedantnog. Ovako je rizikovala da je on unapred ne uzme za ozbiljno, da je proceni kao nekog ko nije vodio računa o sebi, kome nije poželjno ukazati poštovanje.
Bojažljivo je pogledala kroz prozor kada se voz zaustavio u stanici. Na peronu je vladala gužva, i ona medu brojnim muškarcima nije pronašla lice, koje je odgovaralo Suzinom opisu.
Jasno se prisetila njenih reči: ..Odmah ćeš ga prepoznati. Takvo lice sigurno nikada nisi videla. Daren Melendžer je sve, samo ne serijski muškarac, jedan od mnogih. Kada budeš spazila nekoga ko je po svemu osoben, znaćeš da je to on.”
Suzi ju je upozorila i na Melendžerovu narav: „Ne očekuj da ti on olakša ono, što se smatra tvojim zadatkom, tvojom obavezom. Ako budeš počela da zamuckuješ, izgubiće strpljenje da te sluša. Ako bude pomislio da ga lažeš, ismejaće te. Ne ulazi sa njim ni u kakve rasprave, ne pokušavaj ništa da mu sugerišeš. Samo ga suoči sa činjenicama.
