Bilo je to jedno od onih mirnih popodneva na cesti. Patrolirao sam u svom službenom vozilu, slušao ritam motora i posmatrao saobraćaj. Sve je izgledalo obično, dok u retrovizoru nisam ugledao bljesak novog kabrioleta kako juri nevjerovatnom brzinom. Radar je pokazao – 130 na ograničenju od 65. Znao sam da moram reagovati, ali nisam slutio kakva će me scena dočekati.
Uključio sam sirene. Trebalo je gotovo petnaest minuta da je zaustavim, i već tada sam osjećao da za volanom sjedi neko ko nema namjeru pokazati ni trunku poštovanja. Kada je konačno stala, prišao sam smireno, profesionalno.
– „Šta se događa, gospođice?“ – upitao sam.
Umjesto odgovora, dobio sam pogled ispod oka i drzak ton: – „Daj mi moju kaznu! Moram ići!“
Zatražio sam dokumenta. Bacila ih je u mom pravcu. A onda – pljunula me. Tog trenutka imao sam pravo da je odmah uhapsim. Mogao sam je odvesti u stanicu i podnijeti prijavu zbog napada na službeno lice. Ali nisam. Okrenuo sam se, sjeo u vozilo i ostao miran nekoliko minuta. Disao sam duboko, razmišljao.
Možda je imala hitnu potrebu, možda loš dan. Razlozi me nisu zanimali koliko činjenica da je mislila kako može pljunuti policajca i proći nekažnjeno.
Ponovo sam prišao. Vratio sam joj dokumenta i napisao samo upozorenje. Da nije prešla granicu poštovanja, vjerovatno bih je pustio bez ičega. Ovako sam želio da osjeti barem posljedicu svog ponašanja.
Cijelo vrijeme njena prijateljica na suvozačkom mjestu se glasno smijala, kao da je sve to komedija. Ta ironija me nasmijala – dok je jedna gubila kontrolu, druga je shvatala koliko je scena apsurdna.
Na rastanku sam rekao: – „Vozite pažljivo i želim vam lijep dan.“
Nisam morao dodati ništa više.
Dok sam se vraćao u službeni auto, mislio sam o tome koliko je važno u ovom poslu sačuvati hladnu glavu. Svakodnevno srećemo ljude koji nas testiraju, provociraju ili pokušavaju poniziti. Mogao sam pokazati moć silom, ali sam odlučio pokazati ljudskost i strpljenje.
Znam da će se ona još dugo sjećati tog susreta – ne zbog kazne koju nije dobila, već zbog toga što je policajac kojeg je pokušala poniziti ostao smiren i dostojanstven.
Biti policajac ne znači samo pisati kazne i nositi uniformu. To znači znati kad pokazati čvrstinu, a kad pustiti da smirenost bude jača od konflikta. I baš u tim trenucima shvatite da posao vrijedi – jer prava snaga nije u kazni, već u tome da ostaneš čovjek.
