„Glupost, i šta bih mu rekla? Ej, frajeru, dođi da se gledamo! Po mogućstvu, ostani na kiši, a ja u toploj unutrašnjosti antikvarnice, tek da se ne osetim povređenom.” Skrušeno je spustila glavu na šake… „Možda mi se samo učinilo. Možda sam podsvesno isprojektovala njegov lik na izlogu… E, a možda sam malo luda…” Podigla je glavu.
– Izgleda da jesam – rekla je ne verujući sopstvenim očima.
Muškarac je stajao pred izlogom i u ruci držao blok. Na listu koji je okrenuo ka njoj bila je nacrtana njena karikatura. Ona obučena u odelo devojčice, sa kikicama na glavi kako sedi i plače. Na tom crtežu nije bilo podsmeha, naprotiv, bilo je tu nečeg milog i nežnog što je ukazivalo na to da autor crteža gleda sa simpatijom na glavnu junakinju. Posmatrala ga je kako čepa taj list i lepi ga na vlažno staklo izloga. List je ostao na mestu, samo je upio kapi kiše a flomaster kojim je crtao se delimično razmazao. Držao je blok u ruci i crtao još nešto. Posmatrala ga je… Radio je to znalački, širokim pokretima. Verovatno je bio jedan od onih uličnih slikara… Možda će na kraju tražiti pare, tek da obezbedi sebi neki obrok… Ponovo je podigao crtež i zalepio ga do prethodnog. Na njemu je nacrtao sebe, bar joj se tako činilo, jer je dečak na crtežu imao isti kačket i buljio je u izlog neke radnje. Pokušavala je da protumači crtež, pre nego što se linije na njemu ne razliju, dok je on već crtao nešto novo… Bila je nekako raznežena njegovom pažnjom. Pokušavala je da se seti kada je poslednji put neko nešto učinio da je razveseli, učini srećnom. Skupi pokloni, ekskluzivni restorani nisu imali nikakvog udela u njenom raspoloženju.
Muškarac je ponovo dizao list ka staklu. Lice mu je bilo već sasvim mokro pa je dlanom pokušao da skine kišu sa njega. Tragovi flomastera razlili su se po njegovom čelu i obrazu. Nasmešila se… Potražila je u torbici maramicu. Morala je da mu ponudi da uđe unutra i obriše se.
„Dobro je, najzad sam je našla u ovom haosu.” Okrenula se ka izlogu ga tamo više nije bilo. Potrčala je ka vratima. Otvorila ih izašla na kišu. Ulica je bila poluprazna, ali nigde na joj nije mogla da vidi siluetu muškarca na starom biciklu. Razočarano se okrenula i ušla u radnju. Zagledala se u poslednji crtež koji je zalepio na staklo. Dečak sa kačketom je u ispruženoj ruci devojčici nudio veliki lilihip. Nekoliko trenutaka je stajala i posmatrala crteže. Boja se razmazivala pa je panično shvatila da može i da ih unese unutra. Pažljivo ih je odvajala od stakla i unela u antikvarnicu. Rasporedila ih je po površini skupocenog stola i pokušala da pokupi kapi kiše sa njih. Pošlo joj je za rukom da sačuva veći deo crteža. Ostatak dana, pogledima se vraćala na njih, isto koliko je i u izlogu tražila odraz visokog muškarca sa velikom torbom preko ramena.
