Kada roditelji imaju samo jedno dijete mnogi smatraju da ono bude razmaženo i da nije naviknuto dijeliti sa dugima. Međutim psiholozi se sa tim ne slažu. Provedena su mnoga istraživanja na ovu temu i pokazalo se da takva djeca izrastaju u osobe koje imaju određene karakteristike.
Godinama kruže tvrdnje da su djeca jedinci razmažena, usamljena ili manje društvena od vršnjaka koji odrastaju uz braću i sestre. Međutim, stručnjaci ističu da broj djece u porodici nije presudan faktor za razvoj karaktera, već da mnogo veću ulogu imaju odgoj, porodični odnosi i okruženje u kojem dijete odrasta.
Djeca koja odrastaju bez braće i sestara često se susreću s različitim pretpostavkama o svojoj ličnosti. Neki ljudi vjeruju da jedinci dobijaju previše pažnje i da su zbog toga navikli da sve bude prilagođeno njima, dok drugi smatraju da upravo takvo odrastanje može donijeti određene prednosti.
Ipak, psiholozi upozoravaju da takve generalizacije uglavnom nemaju čvrstu naučnu osnovu. Činjenica da je neko jedinac sama po sebi ne govori dovoljno o njegovom karakteru, sposobnostima ili načinu na koji gradi odnose s drugim ljudima.
Broj porodica s jednim djetetom posljednjih godina raste, a stručnjaci to povezuju s različitim društvenim promjenama, poput većih troškova života, kasnijeg roditeljstva i promjene stavova prema veličini porodice.
Uprkos tome, ideja o takozvanom „sindromu jedinca“ i dalje postoji. Mnogi jedince i dalje povezuju s određenim osobinama, iako istraživanja pokazuju mnogo složeniju sliku razvoja djeteta.
Odgoj i porodični odnosi važniji su od broja djece u porodici
Jedna od najčešćih zabluda jeste uvjerenje da sva djeca jedinci imaju iste osobine. Psiholozi naglašavaju da među njima postoje velike individualne razlike, baš kao i među djecom koja odrastaju s braćom i sestrama.
Dr Allen Masri, medicinski direktor ustanove All In Solutions, izjavio je za Newsweek da istraživanja ne potvrđuju tvrdnje prema kojima su jedinci prirodno usamljeniji, razmaženiji ili manje društveni od druge djece.
POZADINA DOGAĐAJA
Predrasude prema djeci jedincima postoje već dugo, ali savremena psihologija sve više ukazuje na to da razvoj ličnosti zavisi od mnogo šireg skupa faktora. Način odgoja, emocionalna povezanost s roditeljima, temperament djeteta i društveno okruženje često imaju mnogo veći utjecaj nego sama činjenica da dijete nema braću ili sestre.
Prema njegovim riječima, na razvoj djeteta mnogo više utiču porodična atmosfera, podrška koju dobija i urođene karakteristike nego broj članova porodice.
Sličan stav zastupa i psihologinja Rejčel Loftin, koja ističe da brojna istraživanja pokazuju kako su jedinci u prosjeku psihički zdravi, društveno prilagođeni i sposobni za kvalitetne odnose jednako kao i osobe koje su odrasle uz braću i sestre.
Razlike među djecom, kako navodi, često su mnogo manje nego što ih društveni stereotipi predstavljaju.
Zašto neki jedinci lakše razgovaraju s odraslima
Jedna od karakteristika koja se ponekad primjećuje kod djece jedinaca jeste način komunikacije. Budući da kod kuće češće provode vrijeme u razgovoru s odraslim osobama, neka djeca ranije razvijaju sposobnost učestvovanja u takvim razgovorima.
Zbog toga mogu imati bogatiji rječnik ili se osjećati opuštenije u društvu starijih ljudi. Međutim, stručnjaci upozoravaju da se to ne treba miješati s emocionalnom zrelošću koja bi ih automatski činila drugačijim od vršnjaka.
Loftin objašnjava da se radi o drugačijem iskustvu socijalizacije, a ne o dokazu da su jedinci „brže odrasli“.
VAŽAN TRENUTAK: Drugačiji način povezivanja s ljudima
Neka djeca jedinci mogu preferirati mirnije razgovore, bliska prijateljstva ili društvo odraslih osoba. To ne znači da imaju slabije socijalne vještine, već da su možda razvili drugačiji način komunikacije i povezivanja.
Klinička psihologinja dr Liz Nisim navodi da nekim jedincima velike i bučne grupe vršnjaka mogu biti napornije jer nisu navikli na stalne pregovore, sukobe i prilagođavanje koje često postoji među braćom i sestrama.
Ipak, to ne znači da su manje sposobni za druženje. Njihove društvene potrebe mogu samo izgledati drugačije.
Slična iskustva pojavila su se i u viralnom videu korisnika @pumpkintoadlet68 na TikToku, gdje je opisano kako se neki jedinci lakše povezuju sa starijima, dok ih velike grupe djece mogu preopteretiti. Video je privukao veliki broj komentara, a mnogi korisnici koji su odrasli kao jedinci prepoznali su se u tim opisima.
Šta pokazuju istraživanja o djeci jedincima
Psiholozi naglašavaju da naučna istraživanja ne potvrđuju ideju da odrastanje bez braće i sestara automatski donosi psihološke nedostatke.
Klinička psihologinja i sudski vještak za porodično pravo dr Trejsi King poziva se na istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu Nature Human Behaviour, prema kojem kod jedinaca nisu pronađeni dokazi da samo odrastanje bez braće i sestara uzrokuje probleme u mentalnom razvoju.
ŠIRA SLIKA
Razvoj djeteta rezultat je kombinacije brojnih faktora. Broj braće i sestara može uticati na neka iskustva tokom odrastanja, ali sam po sebi ne određuje kakva će osoba neko postati. Porodična podrška, sigurnost i kvalitet odnosa često imaju mnogo važniju ulogu.
Prema King, razlike među djecom češće proizlaze iz kvaliteta roditeljske brige, ekonomskih uslova i atmosfere u domu nego iz činjenice da li dijete ima braću ili sestre.
Jedinac koji ima stabilan odnos s roditeljima, prijatelje i mogućnost razvijanja samostalnosti može imati potpuno drugačije iskustvo od djeteta koje odrasta u izolaciji ili pod velikim pritiskom očekivanja.
Prednosti i izazovi života bez braće i sestara
Jedna od mogućih prednosti odrastanja kao jedinac jeste veća količina individualne pažnje roditelja. To može pomoći razvoju samopouzdanja i osjećaja sigurnosti.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da pretjerana zaštita ili previsoka očekivanja mogu stvoriti određene izazove. Dijete koje je naviklo da se njegove potrebe brzo prepoznaju kasnije može imati poteškoća u situacijama gdje mora usklađivati svoje želje s potrebama drugih ljudi.
Dr Linda Dolin, medicinska direktorica centra Sylvia Brafman, ističe da životne okolnosti često imaju veći utjecaj od samog broja djece u porodici.
Na primjer, jedinac čiji roditelj zbog posla provodi mnogo vremena odsutan može imati manje zajedničkih trenutaka s porodicom nego dijete iz brojnije porodice. Takve okolnosti mogu uticati na emocionalni razvoj, samostalnost i način na koji osoba kasnije gradi odnose.
Psiholozi također naglašavaju da određene karakteristike, poput ADHD-a ili autizma, ne treba povezivati s činjenicom da je dijete jedinac. Takva stanja imaju svoje uzroke i ne nastaju zbog odrastanja bez braće i sestara.
Biti jedinac nije ni osobina ličnosti ni posebna kategorija koja određuje nečiji život. To je samo jedna okolnost odrastanja koja, zajedno s porodicom, iskustvima, temperamentom i okruženjem, može oblikovati put jedne osobe.
Na kraju, mnogo je važnije kakve odnose dijete gradi i kakvu podršku dobija nego koliko djece živi pod istim krovom. Svako dijete razvija svoju priču, a broj braće i sestara samo je jedan mali dio te šire slike.
