Jedan od najpoznatijih glumaca iz Slovenije koji je preminuo prije par godina je bio Radko Polič kojeg jako dobro pamte pripadnici starijih generacija. On je odigrao neke važne uloge u fimovima koji su se snimali u Jugoslaviji. U jednom od svojih intervjua je govorio o svom narušenom zdravstvenom stanju.
Radko Polič posljednje godine života proveo je suočen s ozbiljnim zdravstvenim problemima, a javnost je posebno pamtila njegov otvoren način govora o trenucima u kojima je, prema vlastitim riječima, više puta doživio srčani zastoj i reanimaciju. Tvrdio je da tokom tih iskustava nije vidio svjetlost, tunel niti prizore iz prošlosti o kojima neki ljudi govore, već naglo gašenje zvuka i svijesti, a potom veoma zbunjujući povratak u stvarnost.
Posljednje godine života poznatog glumca Radka Poliča bile su obilježene ozbiljnim zdravstvenim problemima. Govorio je da koristi kiseonik, da ima ugrađene brojne stentove i da zbog problema s disanjem mora redovno koristiti inhalacije.
Ipak, među njegovim najzapaženijim javnim ispovijestima ostale su priče o nekoliko trenutaka u kojima je, prema vlastitim riječima, bio klinički mrtav i potom reanimiran.
Polič je o tome govorio veoma neposredno, bez pokušaja da svoje iskustvo učini mističnim ili romantičnim. Umjesto priča o tunelima, svjetlosti i susretima s preminulim osobama, opisivao je nagli nestanak svijesti i veoma težak period dezorijentacije nakon što bi ga ljekari vratili.
Jedno jutro ostao je bez vazduha u vlastitom stanu
Jedan od najtežih događaja, prema njegovom svjedočenju, dogodio se dok je živio u stanu u prizemlju.
Ispričao je da je jednog jutra naglo ostao bez vazduha. Posljednjom snagom pokušao je otvoriti prozor i nazvati hitnu pomoć, ali je izgubio svijest prije nego što je uspio završiti poziv.
Komšinica koja je živjela iznad njega navodno je primijetila da nešto nije u redu. Spustila se do njegovog stana, pronašla ga kraj prozora i pozvala hitnu pomoć.
„Najteže je bilo pre dve godine. Tad sam živeo u stanu u prizemlju. Kad sam ustao jedno jutro nestalo mi je vazduha, pa sam poslednjom snagom otvorio prozor, zgrabio telefon i probao da nazovem hitnu. Ali nisam mogao nego sam umro.“
Polič je dalje tvrdio da je hitna pomoć pokušala reanimaciju u stanu, a zatim ga prevezla u bolnicu, gdje su ljekari uspjeli ponovo uspostaviti rad srca.
POZADINA DOGAĐAJA
Prema njegovoj ispovijesti, zdravstveno stanje nakon tog događaja postalo je znatno teže. Govorio je da su mu pluća bila ozbiljno oštećena, da je duže vrijeme liječen u Kliničkom centru u Ljubljani i da je na kraju morao koristiti kiseonik.
Otprilike mjesec i po kasnije, kako je pričao, doživio je još jedan zastoj.
Od tada je, prema vlastitim riječima, morao koristiti inhalacije svakih nekoliko sati.
Tvrdio je da je tokom sedam godina četiri puta prolazio kroz reanimaciju
Polič je govorio da je tokom nekoliko godina čak četiri puta doživio situacije u kojima su ga ljekari morali vraćati u život.
Upravo zato su ga često pitali da li je u tim trenucima doživio nešto slično poznatim pričama o iskustvima bliske smrti — svjetlosti na kraju tunela, osjećaju napuštanja tijela ili prizorima iz vlastitog života.
Njegov odgovor bio je veoma direktan.
„Ma sve je to laž. Jedino što se sećam da je uvek bilo kada sam umirao da sam pomislio – ao majko odoh ja.“
Prema njegovom opisu, nije bilo nikakvog posebnog prizora koji bi pamtio iz vremena dok je bio bez svijesti.
Ono što mu je mnogo snažnije ostalo u sjećanju bio je trenutak povratka.
VAŽAN TRENUTAK: Polič je ponovnu svijest nakon reanimacije opisivao kao svojevrsno novo rođenje. Govorio je da u prvim trenucima nije razumio svjetlost, zvukove, ljude oko sebe niti vlastiti identitet.
„Kada su me vratili u život bilo je kao da sam se ponovo rodio. Ništa ti nije jasno. Pola sata dolaziš sebi i to je kao novo rođenje.“
Tvrdio je da mu je svjetlost posebno smetala i da mu je trebalo dosta vremena prije nego što bi shvatio gdje se nalazi.
U prvim trenucima, kako je opisivao, nije odmah mogao povezati vlastito ime, mjesto na kojem je bio niti ljude koji su stajali oko njega.
„Ne možeš da se setiš ko si, gde si. Ništa ti nije jasno. Treba ti dva tri sata da sastaviš sliku – aha, ja sam Radko, tu sam u bolnici.“
Svaki novi zastoj za njega je izgledao gotovo isto
Moglo bi se očekivati da neko ko je već jednom prošao kroz takvo iskustvo sljedeći put lakše prepozna šta se događa.
Polič je tvrdio da kod njega nije bilo tako.
Prema njegovim riječima, svaki novi gubitak svijesti i povratak bio je gotovo jednako zbunjujući kao prvi.
„Svaki sledeći put kad umireš sve se ponavljalo isto. Nema veze što si već jednom umro, što imaš neko pređašnje iskustvo. Potpuno jednaka iskustva.“
Posebno je govorio o jednom slučaju u kojem je reanimacija, prema njegovom sjećanju, trajala veoma dugo.
Tvrdio je da je zastoj nastupio rano ujutro i da su ljekari dugo pokušavali stabilizovati njegovo stanje.
Zbog dužine vremena bez normalne cirkulacije, medicinski tim je, prema njegovim riječima, bio zabrinut zbog mogućeg oštećenja mozga.
Narednih dana razgovarali su s njim polako i pažljivo, provjeravajući zna li ko je, gdje se nalazi i razumije li šta mu se govori.
Polič je tvrdio da se mentalno oporavio mnogo bolje nego što su se u početku pribojavali.
Nije tvrdio da mu je život prošao pred očima
Još jedno često vjerovanje vezano za trenutke smrti jeste ideja da čovjek u nekoliko sekundi vidi cijeli vlastiti život.
Polič je rekao da njemu takvo iskustvo nije poznato.
Njegov opis bio je mnogo jednostavniji.
Govorio je da su zvuk i svjetlost samo počeli nestajati, kao kada se postepeno utiša zvuk i zatamni slika.
„Ne, ne. Umreš u sekundi. Možda se to dešava kad neko umire minut, dva ili tri. Meni se baš ugasilo sve.“
Zatim je opisao trenutak u kojem sve postaje tiho i tamno.
„Odjednom nestaje zvuk. Kao da ga blenduješ. Blenduješ zvuk, blenduješ svetlo. Sve polako nestaje i mrak. U toj sekundi ti prođe – gotovo je, adio, ćao.“
ŠIRA SLIKA
Njegova ispovijest predstavlja lično sjećanje čovjeka koji je prolazio kroz ozbiljna medicinska stanja i reanimacije. Ne može se uzeti kao dokaz da svi ljudi tokom srčanog zastoja doživljavaju isto niti kao konačno objašnjenje iskustava bliske smrti.
Različiti ljudi opisuju veoma različita iskustva nakon reanimacije, dok neki ne pamte ništa.
Polič je upravo zbog toga bio zanimljiv javnosti: govorio je suprotno od popularnih priča koje smrt često prikazuju kroz tunel, svjetlost ili gotovo filmske prizore iz prošlosti.
Za njega, prema vlastitim riječima, nije bilo ničega takvog.
Bilo je samo gašenje svijesti.
A zatim povratak koji je opisivao kao veoma bolan i zbunjujući.
„Kao da se ponovo rodiš“
Možda je najneobičniji dio njegovog svjedočenja upravo način na koji je govorio o trenutku buđenja.
Nije ga opisivao kao običan san iz kojeg čovjek otvori oči i odmah zna gdje je.
Naprotiv, tvrdio je da se svijest vraća postepeno.
Prvo postoje svjetlost i zvukovi koje čovjek ne razumije.
Zatim se polako vraća osjećaj prostora.
Tek nakon toga dolaze sjećanja na vlastiti identitet i događaje koji su prethodili reanimaciji.
Zbog toga je često govorio da sada može zamisliti kako izgleda trenutak rođenja.
„Sad znam kako je to kad se rodiš.“
Ta rečenica možda najbolje opisuje ono što je pokušavao prenijeti: ne osjećaj nekakvog putovanja na drugo mjesto, već osjećaj da se ponovo pojavljuješ u svijetu koji u prvim trenucima više ne razumiješ.
O bolesti je govorio bez uljepšavanja
Polič nije birao posebno blage riječi kada je opisivao vlastito zdravstveno stanje.
Govorio je da mu tijelo više ne služi kao nekada, da su problemi s plućima veoma ozbiljni i da su višestruki zastoji ostavili posljedice na njegov svakodnevni život.
Istovremeno je naglašavao da mu je svijest ostala očuvana.
Nakon jednog od najtežih slučajeva reanimacije ljekari su, prema njegovim riječima, bili posebno oprezni zbog mogućnosti neuroloških posljedica.
On je kasnije u svom prepoznatljivo grubom stilu rekao da mozak i dalje funkcioniše, iako je tijelo ozbiljno iscrpljeno.
Upravo ta direktnost obilježila je cijeli njegov razgovor o smrti.
Nije pokušavao prikazati iskustvo kao duhovno prosvjetljenje niti kao nešto lijepo.
Govorio je o strahu, gubitku vazduha, nestanku svijesti, medicinskoj intervenciji i dugom povratku.
Lično iskustvo ne mora biti isto kod drugih ljudi
Važno je napraviti razliku između Poličevog svjedočenja i medicinskog objašnjenja iskustava tokom srčanog zastoja.
Ljudi koji prežive reanimaciju mogu imati veoma različita sjećanja. Neki opisuju određene slike ili osjećaje, drugi imaju fragmentirana sjećanja, dok se neki ne sjećaju ničega iz vremena dok su bili bez svijesti.
Zbog toga Poličeva rečenica da su priče o svjetlosti „laž“ prije svega govori o njegovom vlastitom iskustvu.
On takvo svjetlo nije vidio.
Nije vidio ni život koji mu prolazi pred očima.
Njegovo sjećanje završavalo se neposredno prije potpunog gubitka svijesti, a nastavljalo u bolnici kada su ga ljekari ponovo uspjeli stabilizovati.
Iza poznatog glumca ostala je i priča o teškoj borbi za zdravlje
Radko Polič regionalnoj publici ostao je poznat prvenstveno kao glumac sa velikim brojem filmskih, pozorišnih i televizijskih uloga.
Mnogi ga pamte i po filmu „Balkan ekspres“ i ulozi kapetana Ditriha.
Međutim, njegovi posljednji javni razgovori pokazivali su i sasvim drugu stranu njegovog života — godine provedene između ozbiljnih zdravstvenih problema, bolnice, kiseonika i novih medicinskih intervencija.
O smrti je govorio gotovo isto kao i o drugim teškim životnim temama: otvoreno, ponekad grubo i bez potrebe da nešto učini ljepšim nego što je zaista doživio.
Njegova iskustva za njega nisu bila priča o drugom svijetu.
Bila su priča o trenutku kada sve prestane i ljudima u bolnici koji uspiju ponovo pokrenuti ono što je stalo.
Polič je preminuo 15. septembra 2022. godine.
Iza njega su ostale brojne uloge, ali i riječi iz razgovora u kojima je javnosti pokušao približiti kako je on lično doživljavao trenutke između gubitka svijesti i ponovnog buđenja.
Njegovo iskustvo ne daje konačan odgovor na pitanje šta čovjek osjeća kada mu srce stane.
Ali upravo zato ostaje zanimljivo.
Dok su mnogi govorili o svjetlosti, tunelima i uspomenama, Polič je opisivao nešto potpuno drugačije — tišinu, mrak i osjećaj da se nakon povratka mora ponovo prisjetiti ko je.
A upravo taj opis ponovnog buđenja, koje je nazivao novim rođenjem, ostao je jedan od najupečatljivijih dijelova njegove ispovijesti.
