Mehmedu su koljena klecnula. Prstima je prešao preko hrapavog kamena ruba bunara, a srce mu je udaralo ravno u grlu. Šezdeset osam godina života sleglo se u jedan jedini trenutak. Tog jula 1980. godine, njegova mlađa sestra Ajša imala je jedva sedam godina kada je potrčala za zalutalim jagnjetom i nestala bez traga. Selo ju je tražilo sedmicama, policija je pretražila svaku škrapu i ponor, ali planina je progutala djevojčicu kao da nikada nije hodala njenim stazama.
Sada, na prvom stepeniku, ležala je mala crvena cipela od tvrde kože sa zarđalom metalnom kopčom — ona koju joj je otac donio sa sajma svega nekoliko dana prije nestanka.
Ali ono što je Mehmedu sledilo krv nisu bile uspomene, već vlažni, svježi otisci prstiju u sloju fine gline na zidu bunara. Voda se još cjedila iz udubljenja gdje su jagodice pritisnule kamen prije tek nekoliko minuta.
Mehmed je vezao stado uz obližnje bukve, izvadio iz torbe debelo pastirsko uže i čvrsto ga omotao oko prastarog korijena. Sa starim fenjerom u jednoj ruci i kvrgavim štapom u drugoj, zakoračio je na prvi stepenik.
Kamen pod nogama nije bio prirodan; bio je fino klesan, star stotinama godina, još iz vremena starih bosanskih rudara ili pustinjaka koji su bježali u dubine planine. Kako je silazio, zrak je postajao sve hladniji, mirišući na krečnjak, korenje i nešto čudno toplo — miris dima od suhog borovog drveta.
Nakon dvadesetak stepenica, spiralni prolaz se otvorio u široku kamenu odaju podzemne pećine. Fenjerska svjetlost obasjala je prizor od kojeg je starcu stao dah.
Na sredini prostorije tinjalo je malo ognjište. Uz kameni zid stajala je drvena postelja prekrivena ovčijim runom, a pored nje police isklesane u stijeni, pune sušenih planinskih trava, šumskih plodova i starih, požutjelih crteža na kori drveta. Na svakom crtežu bilo je naslikano jedno te isto lice — dječak s pastirskim štapom i ovcama.
Bilo je to Mehmedovo lice iz mladosti.
Iz mračnog ugla odaje začulo se tiho šuškanje. Mehmed je podigao fenjer.
Tamo je stajala žena pogrbljenih leđa, sijede kose spletene u dugu kiku, umotana u grubu vunenu tkaninu. Njene oči, iste one krupne, tamne oči koje je Mehmed pamtio čitavog života, gledale su u njega sa strahom, a zatim s nevjericom.
„Mehmede…?“ prošaptala je glasom koji je zvučao kao škripa starog drveta, zaboravljen i hrapav od decenija šutnje.
Bila je to Ajša. Ostarjela, promijenjena, ali živa.
Tog davnog ljeta, upala je u urušeni otvor skrivenog podzemnog skloništa. Nije mogla izaći, ali je u tami pronašla izvore vode i prolaze koji su vodili do dubljih pećina u kojima je nekada davno živio usamljeni planinski samotnjak. On ju je pronašao, othranio i naučio kako preživjeti u njedrima Vlašića. Kada je on umro, strah od vanjskog svijeta, sramota i godine izolacije držale su je pod zemljom. Izlazila je samo noću, neprimijećena, prateći zvuk zvona njegovog stada s litica, previše uplašena da mu priđe, ali nesposobna da ode.
Svježi otisak ostavila je samo pola sata ranije, kada se žurno spustila čuvši korake njegovih ovaca na površini.
Mehmed je ispustio fenjer na zemlju. Nije pitao zašto, nije tražio objašnjenja za proteklih pola vijeka boli. Samo je raširio ruke i privio svoju davno izgubljenu sestru na grudi, dok su im se suze miješale s prašinom zaboravljene planinske dubine.
Sunce je već zalazilo iza vlašićkih vrhova kada su se dvoje starih ljudi, ruku pod ruku, popeli na proplak. Mehmed je uzeo stado i, po prvi put u četrdeset šest godina, krenuo kući noseći u sr
cu potpuni mir.
