Hana se udala u raskoši kakvu selo odavno nije pamtilo. Otišla je uzdignute glave, ponosna i dočekana s poštovanjem u Selimovoj kući, ali njeno srce ostalo je vezano za praznu štalu i brata koji je na kapiji mahao sa osmijehom, skrivajući težak teret u prsima.
Zima je prošla sporo i nemilosrdno. Salih je radio sve što se moglo – sjekao drva u planini, nosio džakove, popravljao krovove po selu za šaku brašna. Svaki put kad bi prošao pored prazne štale, gdje su nekada disali Garonja i Jablan, steglo bi mu se grlo. Ali nije žalio. Znao je da njegova sestra hoda selom kao gospođa, bez pogleda ispod oka i bez prijekora.
A onda se snijeg otopio i stiglo je proljeće.
Selo je oživjelo. Počela je proljetna sjetva, a zvuk volujskih zvona i plugova odjekivao je dolinom. Komšije su izvele svoje zaprege, mirisala je preorana zemlja, a svi su znali: ko sad ne posije, zimu neće preživjeti. Svi su krišom pogledivali prema Salihovoj velikoj, plodnoj njivi na padini, šapućući među sobom:
„Šta će sad Salih ludi? Prodao je blago radi sestrinih jorgana. Sad će mu zemlja u korov zarasti, a on će o tuđem hljebu prositi.“
Jednog vedrog jutra, čim je sunce obasjalo rosu, komšija Mujo pošao je sa svojim volovima prema svojoj parceli. Kad je podigao pogled ka Salihovoj njivi, ispustio je bič iz ruku i stao kao ukopan. Protrljao je oči misleći da ga jutarnja magla vara, a onda povikao komšijama:
„Ljudi, hodite ovamo! Pogledajte ono čudo na Salihovoj strani!“
Uskoro se na ogradi i seoskom putu okupilo pola sela. Ljudi su stajali nijemi, zaleđeni od prizora.
Po strmoj njivi išao je Salih. Preko širokih, ogoljenih ramena prebacio je debeli konopac s amom koji je nekada nosio Jablan. Sam, bez stoke, vukao je teški gvozdeni plug. Žile na njegovom vratu bile su nabrekle do pucanja, mišići na leđima zatezali su se pod znojem koji je kapao u zemlju, a čizme su mu duboko tonule u vlažnu crnicu. Korak po korak, mukotrpno i polako, orao je svoju zemlju. Iz grla bi mu se otelo tek tiho, muklo stenjanje, ali glavu nije obarao – brazda iza njega bila je ravna kao strijela.
Nije bilo podsmjeha. Nije bilo zlih riječi. U selu je zavladala grobna tišina. Ljudi koji su do jučer mjerili čast dukatima i stokom, odjednom su osjetili stid koji peče dublje od užarenog gvožđa. Gledali su čovjeka koji je za sestrin obraz dao sve, a sada sopstvenom snagom i krvlju plaća tu ljubav, ne tražeći milostinju ni od koga.
Prvi je progovorio stari Asim, najbogatiji domaćin u selu, čovjek tvrda srca koji nikada nikome nije popuštao. Obrisao je suzu s izboranog lica, okrenuo se sinovima i zaurlao glasom koji se prelomio preko brda:
„Šta buljite tu, nesoji jedni?! Zar da gledamo kako se insan u vola pretvara dok mi imamo punu štalu?! Prežite konje! Odmah!“
Kao da se neka nevidljiva brana prelomila u ljudima. Za manje od pola sata, Salihovu njivu zapljusnuo je val koji niko nije očekivao. Stigao je Asim sa svoja dva gizdava konja. Došao je Mujo vodeći svoje volove. Pojavio se i Selim, Salihov zet, sa rođacima i plugovima, očiju crvenih od ponosa i tuge kad je vidio šta mu šura radi.
„Stani, Salihe! Odbaci taj am, brate moj!“ povikao je Selim dotrčavši do njega i skinuo mu konopac s krvavih ramena. „Dok je nas, ti sam orati nećeš!“
Toga dana Salihova njiva nije samo uzorana – pretvorena je u praznik. Četiri pluga i osam grla stoke prevrnula su zemlju za nekoliko sati. Žene iz sela donijele su pite, sirnicu i vruću pogaču, a Salih je sjedio u hladu stare kruške, gledajući kako mu komšije sa osmijehom završavaju posao.
Na jesen, Salihova njiva rodila je kao nikada prije. Klasje je bilo teško i zlatno, a ambari puni do vrha. Od tog roda Salih je na prvoj jesenjoj pijaci ponovo kupio par mladih volova. Ali u selu više nikada niko nije mjerio čovjeka po onome što ima u štali, nego po onome što nosi u grudima – jer su svi znali da se u Salihovim brazdama nije orala samo zemlja, već
i ljudska duša.
