“Nemoj me dirati! Nisi mi ti ništa!”
Luka je stajao nasred dnevne sobe, crven u licu, sa šakom punom komadića stakla. Maloprije je pepeljarom razbio prozor koji nismo mogli zamijeniti još od prošle zime. Vani je sipila kiša, a kroz rupu se čuo glas susjede Mirjane.
“Opet radi cirkus! Dijete vam nije normalno!”
Zaledila sam se. Nisam znala trebam li prvo uzeti Luki staklo iz ruke, zatvoriti prozor kartonom ili viknuti ženi da se makne od naše ograde.
“Luka, molim te, samo spusti to”, rekla sam tiho.
Pogledao me onim pogledom koji više nisam prepoznavala. Ima trinaest godina, a nekad mi se čini kao da se bori protiv cijelog svijeta u svojoj maloj, preplašenoj glavi.
“Ti uvijek kažeš molim te. Nikad ništa ne napraviš!”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih ikad priznala. Jer možda je imao pravo. Ja sam samo molila: školu da nam da još vremena, liječnicu da nas primi ranije, socijalnu radnicu da mi objasni na što imamo pravo, Vedrana da barem jednom sjedne sa sinom i razgovara bez mobitela u ruci.
Živimo u staroj kući na rubu Trešnjevke koju je Vedran naslijedio od pokojne bake. Zidovi su vlažni, kupaonica je hladna čak i u svibnju, a vrata od Lukine sobe ne zatvaraju se kako treba otkad ih je prošle godine udario nogom. Kuća izgleda kao da je odustala od sebe. Iskreno, nekad se osjećam isto.
Vedran je te večeri sjedio za kuhinjskim stolom. Pred njim hladna kava, otvoren laptop i ona njegova šutnja koja ispuni cijelu kuću.
“Hoćeš li mu nešto reći?” pitala sam ga.
Nije ni podigao pogled.
“Što da mu kažem, Marija? Sve što kažem ispadne krivo.”
“Pa reci bilo što. Reci mu da ga vidiš. Da ti je stalo.”
Tad je samo uzdahnuo i otišao u garažu. Tako je to kod nas već godinama. Kad Luka eksplodira, Vedran se povuče. Kad ja zaplačem, on šuti. A kad dođu računi, oboje se pravimo da ih ne vidimo dok ne sjednu opomene.
U školi je postalo još gore. Razrednica me pozvala nakon što je Luka gurnuo dječaka niz stepenice. Srećom, nije bilo ozbiljno, ali majka tog dječaka stajala je u hodniku prekriženih ruku i nije ni pokušala stišati glas.
“Vaš sin je opasan. Zašto ga uopće puštate među drugu djecu?”
Osjetila sam kako mi gore uši. Htjela sam joj reći da Luka nije čudovište. Da noću zaspi tek kad provjeri jesam li u sobi. Da se poslije svakog ispada zaključa u kupaonicu i plače tako tiho da ga jedva čujem. Ali nisam rekla ništa. Samo sam gledala u pločice na podu i ponavljala: “Žao mi je. Žao mi je.”
Prvi termin kod dječje psihologinje preko javnog zdravstva dobili smo za četiri mjeseca. Četiri mjeseca za dijete koje baca stolce, bježi s nastave i govori da bi svima bilo lakše bez njega. Privatna terapeutkinja, gospođa Selma, mogla nas je primiti odmah, ali jedan razgovor stajao je skoro koliko i naša mjesečna rata za plin.
Prodala sam bakin zlatni lančić. Lagala sam Vedranu da sam posudila od sestre. Nisam više imala snage slušati kako govori da “ne možemo bacati novac na svakoga tko kaže da zna s djecom”.
Nakon trećeg razgovora, Selma me zaustavila na vratima.
“Marija, Luka treba pomoć, ali trebate je i vi. Ne možete ovo nositi sami.”
Tako jednostavno je to rekla da sam se rasplakala nasred čekaonice. Ne lijepo, ne tiho. Onako ružno, kroz nos i s rukama preko lica. Bilo me sram, ali nisam mogla stati.
Prošle nedjelje sjeli smo Luka i ja na pod u dnevnoj sobi. Kiša je opet lupala po kartonu na razbijenom prozoru. Donijela sam mu palačinke s pekmezom, iako smo imali samo još malo brašna.
“Mama”, rekao je nakon dugo vremena, “jesam li ja stvarno loš?”
Stavila sam mu ruku na kosu. Drhtala mi je.
“Nisi loš, ljubavi. Ali radiš stvari koje bole ljude. I moramo naučiti kako da staneš prije nego što te taj bijes proguta. Zajedno.”
Nije odgovorio. Samo je naslonio glavu na moje rame, kao kad je bio mali. U tom trenutku, među vlagom, dugovima i šutnjom mog muža, osjetila sam da još nisam potpuno izgubila sina.
Ali koliko još jedna majka može izdržati sama prije nego što i ona pukne? I zašto svi tako lako osuđuju dijete, a nitko ne pita tko ga pokušava spasiti kad se vrata zatvore?
