“Do prvog u mjesecu da si našla nešto svoje, Martina. Ne zanima me je li soba, podrum ili stan na kraju grada. Neću više ovako živjeti.”
Tata je stajao kraj sudopera, još u radnoj jakni, s rukama punim sitnih bijelih tragova od glet mase. Govorio je tiho, a baš me taj tihi glas prepao više nego da je vikao. Moj sin Luka sjedio je za kuhinjskim stolom i slagao autiće u red. Imao je četiri godine i pravio se da ne sluša, ali vidjela sam kako mu je mali prst stao iznad crvenog kamiončića.
“Tata, gdje da idem? Znaš kolika mi je plaća.”
“Znam. Zato si trebala misliti prije nego što si rodila dijete s čovjekom koji ne zna zadržati ni jedan posao dulje od tri mjeseca.”
Mama je ispustila žlicu u lonac. Samo je kratko zazvečalo, a meni je u tom trenutku gorjelo lice od srama i bijesa.
“Nemoj tako govoriti pred Lukom”, rekla sam.
Tata se nasmijao bez imalo veselja. “Pred Lukom? Martina, dijete već godinu dana spava sa mnom i majkom u kući koja je premala za sve nas, sluša tvoje svađe s Filipom preko mobitela i gleda te kako plačeš u kupaonici. Nemoj meni glumiti da ga štitiš.”
Nisam mu odgovorila. Uzela sam Luku za ruku, odnijela njegove autiće u sobu koju sam dijelila s njim i zatvorila vrata. Sjedila sam na rubu kreveta dok mi je on slagao pokrivač preko koljena.
“Mama, dida se ljuti jer sam ja glasan?”
To pitanje me presjeklo. Poljubila sam ga u kosu i rekla da nije on kriv. A u sebi sam pomislila: možda je ipak sve moja krivnja.
Od raskida s Filipom prošlo je godinu i pol. Otišla sam nakon što je opet potrošio novac za režije na kladionicu i tri dana se nije javljao. Kad se pojavio, mirisao je na cigarete i tuđi parfem. Držao je Luku u naručju, plakao i obećavao da će se promijeniti. Ja sam već bila spakirala torbu.
Roditelji su me tada primili bez pitanja. Tata je rekao: “Ovo je i tvoja kuća.” Mama je kuhala juhe, prala Lukine stvari i čuvala ga dok sam radila u vrtiću. Moja plaća predškolske nastavnice pokrivala je vrtićke potrepštine, autobusnu kartu, Lukine cipele i poneki račun. Filip je alimentaciju slao kad bi se sjetio. Nekad 150 eura, nekad ništa.
Ali pomoć je polako postala popis dugova. Svaka razbijena čaša, svako Lukino buđenje u šest, svaki račun za struju. Tata je nakon posla želio mir, a u našoj kući ga više nije bilo. Mama je šutjela između nas, mršavija i umornija nego ikad.
Sljedećih dana gledala sam oglase do dva ujutro. Garsonijera 550 eura plus režije. Jednosoban stan 650, polog unaprijed, ugovor, potvrda o primanjima. Za sobu su mi uglavnom odgovarali muškarci koji bi, čim kažem da imam dijete, napisali: “To ipak nije za mene.” Jedna žena mi je ponudila sobicu u prizemlju obiteljske kuće.
“Može dijete”, rekla je preko telefona, “ali da ne plače noću. I nema kuhanja nakon osam.”
Spustila sam slušalicu i plakala u garderobi vrtića, među malim jaknicama i papučama. Tamo sam svaki dan tješila tuđu djecu kad im nedostaje mama. A ja nisam znala kako svojem djetetu osigurati ni normalan kutak za spavanje.
Četiri dana prije roka nazvala me gazdarica iz Dubrave. Imala je malu sobu u stanu koji je dijelila s odraslom kćeri. Kuhinja zajednička, kupaonica zajednička, 280 eura. Kad sam došla pogledati, Luka je šutio i držao me za kaput. Sobica je imala krevet, ormar i prozor prema parkingu.
“Možemo staviti tvoj madrac na pod”, šapnula sam mu.
On je klimnuo, a onda pitao: “Hoće li dida doći kod nas?”
Nisam znala što reći.
Te večeri sam tati rekla da sam našla sobu. Očekivala sam da će reći da je to neodgovorno, da je premalo, da ipak ostanemo. Umjesto toga, samo je natočio vodu u čašu i rekao: “Dobro. Tako je najbolje.”
Mama je zaplakala. Tata je gledao kroz prozor. Tek kad sam krenula prema sobi, čula sam ga iza sebe.
“Martina… ako zapne, nazovi. Ali ovako više nije moglo.”
Možda nije moglo. Možda sam se i ja predugo nadala da će tuđa kuća zauvijek biti moje utočište.
Samo se pitam: je li roditeljska ljubav pomoć bez uvjeta, ili dođe trenutak kad i najbliži imaju pravo reći dosta?
