Adil. To ime joj je kao oštar rez prošlo kroz misli dok je stajala zaleđena kraj prozora.
Rahimov mlađi brat otišao je prije više od trideset godina u Njemačku, još prije rata, nakon teške i nikada do kraja izgovorene svađe oko podjele očeve zemlje. Godinama se o njemu gotovo ništa nije čulo; tek poneka razglednica za Bajram koja bi stigla na staru adresu, a potom i to prestade. Rahim je umro s neizrečenom težnjom na duši, često gledajući prema putu i ponavljajući: „Tvrdoglav je, Safija, ali krv nije voda. Vratiće se kad-tad.“
Četvrte noći Safija nije čekala iza stakla.
Kada je sat na zidu otkucao pola dva, obukla je debeli vuneni prsluk, uzela staru baterijsku lampu i tiho, bez paljenja svjetla u hodniku, izašla na stražnja vrata. Hladan jesenji zrak peckao joj je lice dok se korak po korak približavala bunaru.
Čovjek je bio tamo. Klečao je na vlažnoj travi, zadihan, s rukavicama uprljanim od blata. Kraj njegovih nogu ležala je mala željezna poluga i pomaknuta kamena ploča sa samog ruba bunara.
„Šta to tražiš, Adile?“, izgovorila je Safija tiho, ali mirno.
Čovjek se trgnuo kao oparen, ispustivši polugu koja je tupo udarila o zemlju. Polako je ustao, držeći se za bolna leđa. Kada je okrenuo lice prema njoj, svjetlost mjeseca otkrila je duboke bore, sijedu bradu i oči koje su nosile isti onaj pogled koji je Safija pamtila kod svog Rahima. Bio je to on — samo slomljen godinama, tišinom i kajanjem.
„Safija…“, progovorio je glasom hrapavim od suza i stida. „Nisam te htio uplašiti. Mislio sam… mislio sam da me niko neće vidjeti.“
„Zašto po mraku, crni Adile? Zašto se kriješ po rođenoj avliji? Zašto nisi na vrata pokucao kao insan?“
Adil je oborio pogled prema raskopanom kamenu. Ruke su mu drhtale.
„Nisam imao obraza“, prošaputao je. „Čuo sam u tuđini da je Rahim preselio… a ja mu na dženazu nisam smio doći od sramote. Čitav život sam mislio da imam vremena za pomirenje, a onda je vrijeme isteklo.“
Zastao je, obrisao lice blatnjavim rukavom, pa pokazao na šupljinu ispod kamene ploče:
„Kada smo bili djeca, onog ljeta kad je otac počeo pobolijevati, Rahim i ja smo u ovaj zidić sakrili staru limenu kutiju od duhana. U nju smo stavili našu jedinu zajedničku sliku s majkom i dva olovna vojnika koja nam je otac donio iz grada. Zakleli smo se da ćemo je otvoriti tek kada obojica budemo imali svoju djecu i kada ostarimo… Otišao sam u svijet pun bijesa, ostavio i njega i zemlju, a tek pod stare dane shvatio da mi ništa od onoga što sam stekao ne vrijedi ako nemam korijena. Došao sam samo da izvučem tu kutiju. Da ponesem komad brata sa sobom u grob.“
Safija je prišla korak bliže. Pogledala je u uski otvor između dva velika kamena bloka. Tamo, duboko u procepu, vidio se zarđali rub stare kutije koju je Adil noćima pokušavao dohvatiti a da ne ošteti staru građu bunara.
Spustila je baterijsku lampu na kameni rub, a zatim pružila ruku prema njemu.
„Kutija nigdje neće pobjeći, Adile. A i da je izvadiš, zar misliš da bi ti lim zamijenio živu riječ?“
Adil je podigao pogled, zatečen njenom blagošću.
„Rahim te čekao do posljednjeg dana“, rekla je Safija, a glas joj je na trenutak zadrhtao. „Pred samu smrt rekao mi je da ti, ako ikada naiđeš, kažem da je kapija uvijek bila otključana. Hajde u kuću. Hladno je ovdje, a na šporetu još ima tople kafe. Sutra ćemo po danu, zajedno, izvaditi to što ste sakrili.“
Stari čovjek je na trenutak ostao nepomičan, a onda je sakrio lice u dlanove i prvi put poslije toliko godina zaplakao naglas, oslobađajući teret koji je nosio preko pola svijeta.
Te noći u staroj kući iza bunara ponovo je gorjelo svjetlo do zore, a tišina koja je trajala tri decenije konačno je bila prekinuta pričama, s
uzama i oproštajem.
