Kad se okrenula, samo sam stao nekoliko sekundi i pogledao je pravo u oči.
„Neću te zaprositi“, rekao sam mirno.
Na njenom licu se odmah vidjelo iznenađenje. Pokušala je nešto da kaže, ali sam je prekinuo.
„Znam za tebe i njega. Znam već dva mjeseca.“
Nastala je tišina. Spustila je pogled i počela da plače. Govorila je da joj je žao, da nije željela da me povrijedi i da je sve bila greška.
Ali neke greške promijene čovjeka zauvijek.
Tada sam joj rekao da sam planirao da joj se osvetim, da sam želio da osjeti istu bol koju sam ja osjećao. Međutim, dok sam je gledao kako plače, shvatio sam da osveta neće izbrisati ono što se dogodilo.
„Najviše me boli što sam te volio iskreno, a ti si od naše ljubavi napravila nešto čega ću se dugo sjećati.“
Okrenuo sam se i otišao.
Te večeri sam obrisao naše zajedničke fotografije, spakovao stvari koje su ostale kod mene i odlučio da više nikada ne dozvolim da zbog nečije izdaje izgubim sebe.
Nekoliko dana kasnije saznao sam da me je moj najbolji drug pokušao pozvati. Nisam se javio.
Nisam mu dugovao oprost.
Ali nisam želio ni mržnju.
Danas, dva mjeseca kasnije, mogu reći samo jedno: najveća pobjeda nije kada se osvetiš onome ko te povrijedio. Najveća pobjeda je kada nastaviš dalje i postaneš srećan bez njih.
A prsten koji sam tada planirao da joj dam?
Još uvijek ga imam.
Samo što sada znam da nije bio namijenjen pogrešnoj osobi.
