Tišina koja je uslijedila činila se težom od same planine. Vjetar je fijukao kroz kamene procjepe, a koze su i dalje stajale nepomične, poput nijemih stražara isklesanih u stijeni.
„Ko si?“ ponovio je Hamza, ovaj put drhtavim, ali odlučnijim glasom.
Iz dubine se začulo tiho kašljanje, pa teški koraci po vlažnom kamenu.
„Ako ti kažem ime, hoćeš li pozvati ljude iz sela?“ odgovorio je glas. Zvučao je iscrpljeno, hrapavo, ali ne i neprijateljski.
„Neću nikoga zvati dok ne vidim ko si i šta radiš u presušenom bunaru usred noći,“ rekao je Hamza, sjedajući na hladni rub klesanog kamena.
Nakon kraćeg oklijevanja, dolje je ponovo planula šibica. Žuto svjetlo svijeće obasjalo je dno. Hamza je nagnuo glavu i ugledao čovjeka u pohabanom kaputu, prosijede brade i lica izbrazdanog brigama i godinama. U ruci je držao komad drveta i nožić.
No, ono što je Hamzu ostavilo bez daha nije bio čovjek, već bočni tunel iza njegovih leđa. Bunar zapravo nije bio samo bunar — u sušnim godinama davnih decenija seljani su ga spojili s prirodnom pećinom koja je vodila duboko pod planinu, tajnim prolazom za koji su svi mislili da se odavno urušio.
„Ja sam Alija,“ progovorio je starac gledajući uvis. „Bio sam nekada iz ovog kraja… prije više od trideset godina, prije nego što me život odvukao daleko. Izgubio sam sve — porodicu, dom, zdravlje. Vratio sam se da umrem u tišini svojih planina, tamo gdje me niko neće sažaljevati.“
Hamza se prisjetio priča staraca iz sela o mladiću Aliji koji je otišao u grad, radio u rudnicima i o kome se decenijama ništa nije čulo.
„Ali kako si ušao dole? I zašto koze dolaze svake noći?“ upitao je Hamza.
Alija se blago osmjehnuo, a u tom osmijehu vidjela se neizmjerna tuga pomiješana s nježnošću.
„Ušao sam s druge strane brda, kroz donji otvor pećine kod potoka. Tunel vodi pravo ovdje, gdje je suho i gdje me vjetar ne može dohvatiti. A koze…“ Alija je pokazao rukom prema kamenoj pukotini tik iznad nivoa vode koja je nekada punila bunar. „Nisam imao mnogo kad sam došao. Ali nosio sam sa sobom grumen kamene soli i suho ljekovito bilje koje sam brao po obroncima. Svake večeri bih se popeo nekoliko prečaga uz stare željezne klinove i u pukotinu stavio malo soli i osušene majčine dušice.“
Tada je Hamza shvatio. Koze nisu osjećale strah niti čaroliju — osjećale su miris soli, divljeg bilja i blagost čovjeka koji im nije želio zlo. Životinje su nepogrešivo prepoznale usamljenu dušu. Bjelka bi prva došla do ruba, pružila njušku prema pukotini i tiho čekala svoj noćni dar.
„Danima nemam snage da izađem vani kroz pećinu,“ priznao je Alija, glasom koji se gubio. „Noge me izdaju. Znao sam da će me ove tvoje koze odati kad-tad… ali su mi bile jedino društvo u mraku.“
Hamzi su se oči napunile suzama. Pastirsko srce, naviklo na surovost planine, prepoznalo je patnju veću od svake hladnoće.
„Čekaj me tu, Alija,“ rekao je Hamza ustajući.
Nije otišao u selo da digne uzbunu. Otišao je do svoje male kolibe. Uzeo je debelo vuneno uže, topli jorgan, posudu vrućeg mlijeka, hljeb i sir.
Spustio je hranu i uže u bunar, a potom se i sam, vješto se oslanjajući na stare klinove, spustio na dno. Te noći Hamza nije ostavio Aliju u tami. Pomogao mu je da prođe kroz tunel do donjeg izlaza, a zatim ga na leđima iznio do svoje tople kolibe uz vatru.
Selo nikada nije saznalo za bjegunca u bunaru kao za neku sablasnu tajnu. Saznali su samo da je stari Alija pronašao svoj put kući. Dočekao je proljeće u Hamzinoj kolibi, njegovan i sit, učeći ponovo šta znači imati dom.
A staro stado, na čelu s mudrom Bjelkom, više nije bježalo u noći. Imale su svog starca svakog jutra pred vratima kolibe, gdje im je iz svojih ispucalih dlanova pružao zrna soli i osuše
nu planinsku travu.
