„Opet si poslala Amiri novac?” Emir je stajao nasred kuhinje, s mojim mobitelom u ruci i otvorenom obavijesti banke na ekranu. Glas mu nije bio glasan, ali baš to me preplašilo. Kad Emir utihne, znam da je već dugo bijesan.
Pogledala sam iznos. Sto pedeset maraka. Nije bilo prvi put, ali ovaj put mi se grlo odmah stisnulo.
„Trebao joj je lijek za pritisak i drva. Znaš da je zima u Gornjem Vakufu oštra.”
„A znaš li ti da nama rata kredita kasni četiri dana? Znaš li da Lejla treba patike, a Haris ekskurziju? Ili je tvoja majka uvijek ispred naše djece?”
To je bilo ono što me boljelo. Ne pitanje o novcu. Nego način na koji je rekao „tvoja majka”, kao da je ona neka tuđa žena, a ne Amira koja je nama spremala pitu kad god dođemo, koja je Harisu sašila kostim za školsku priredbu jer nismo imali para kupiti novi.
Moja majka živi sama u maloj kući na kraju sela. Otac je umro prije osam godina, ostavio joj dug za traktor i oronuli krov koji prokišnjava čim padne jača kiša. Ima minimalnu mirovinu. Plati struju, lijekove i drva, pa joj ostane taman da preživi. Kad je pitam treba li joj što, uvijek kaže isto: „Imam ja, kćeri. Gledaj svoju djecu.”
Ali čujem joj po glasu kad nema. Čujem onu pauzu prije nego kaže da je dobro.
Emir nije bezosjećajan čovjek. To je najgore. Da jest, možda bih ga lakše mrzila. Radi u servisu, po cijeli dan je pod autima, dođe kući umoran, s mirisom ulja na rukama. Ja radim u trgovini, smjene su mi kako kad. S dvoje djece, kreditom i računima, svaki mjesec nešto krpimo.
Njegova majka, Zlata, živi u Tuzli sa svojim mužem. Imaju dvije mirovine, stan i povremeno im Emir odnese novac ili plati režije. Nije isto, govorila sam mu. Ne možeš uspoređivati.
„Ne uspoređujem majke”, rekao je te večeri. „Uspoređujem nas. Ako ti njoj šalješ sto pedeset, onda ćemo i mojoj sto pedeset. Ili nećemo nikome. Jednako je jednako.”
„Tvoja majka ima za kruh.”
„A imamo li mi?”
Nisam odgovorila. Lejla je tada izašla iz sobe, bosa i pospana, držeći dekicu pod bradom. Pogledala nas je onim velikim očima.
„Mama, zašto se svađate?”
Emir je spustio mobitel na stol. Ja sam samo rekla: „Ne svađamo se, dušo.” A svi smo znali da lažem.
Nakon toga više nismo vikali pred djecom. Postalo je gore. Govorili smo tiho. Jeli smo u tišini. Emir bi računao troškove na papiru, a ja bih se pravila da gledam seriju. Navečer bi ležao okrenut prema zidu. Između nas je bio cijeli jedan hladan svijet.
Jednog petka nazvala me majka. Glas joj je drhtao.
„Ne šalji ovaj mjesec, molim te. Snaći ću se. Posudit ću od komšinice Fatime.”
Osjetila sam kako mi se nešto slomilo u prsima.
„Mama, nemoj posuđivati.”
„A odakle ćeš ti? Emir se ljuti, čula sam ja zadnji put. Nemoj zbog mene izgubiti kuću.”
Nisam joj rekla da kuću ne gubimo zbog nje. Gubili smo jedno drugo zbog svega što nismo znali izgovoriti bez optužbi.
Te noći sam sjela s Emirom za stol. Napravila sam čaj, iako ga nije htio. Izvadila sam bilježnicu i napisala sve: ratu, vrtić, režije, hranu, dug za struju. Brojke su izgledale ružno, stvarnije nego naše svađe.
„U pravu si da ovako više ne ide”, rekla sam.
On me gledao oprezno, kao da čeka zamku.
„Slat ću joj sedamdeset maraka mjesečno. A kad bude nešto hitno, sjest ćemo i odlučiti zajedno. Neću više skrivati uplate. Ali nemoj od mene tražiti da je ostavim.”
Dugo je šutio. Onda je rekao: „Ne tražim da je ostaviš. Samo ne želim da naša djeca plaćaju cijenu jer se mi bojimo reći ‘ne’ roditeljima.”
Dogovorili smo se. Na papiru je sve zvučalo razumno. Sedamdeset maraka njoj, nešto sa strane za djecu, bez novih dugova. Emir je čak rekao da ćemo otići Amiri za vikend i pogledati može li dobiti neku dodatnu pomoć preko općine.
Ali kad sam majci rekla da odsad mogu manje, ona je prebrzo odgovorila: „Ma ne treba ništa, kćeri.” Znam taj ton. To je bio ponos koji se brani od suza.
Od tada me svaki poziv iz Gornjeg Vakufa stegne. A svaki put kad Emir pogleda stanje na računu, stegne se i on. Pokušavamo opet pričati, nekad nam uspije. Nekad se samo zatvore vrata jače nego što treba.
Je li moguće biti dobra kći, a da ne postanem loša supruga? I gdje je granica kad se srce i kućni budžet nikako ne mogu dogovoriti?
