„Ovaj ormar je ionako za baciti. A one zavjese… Bože sačuvaj, kao da smo još u osamdesetima.“
Stajala sam na vratima stana svojih pokojnih roditelja s ključevima u ruci i nisam mogla udahnuti. Moja svekrva Zora klečala je kraj maminog kredenca, otvarala ladice i slagala popis na komadu papira. Damir je stajao kraj prozora, šutio i gledao na ulicu kao da se ništa strašno ne događa.
„Što vi radite?“ pitala sam, toliko tiho da ni sama nisam prepoznala svoj glas.
Zora se okrenula i nasmiješila onim osmijehom koji nikad ne dođe do očiju.
„Ma, Sanja, samo gledam što bi trebalo srediti prije nego se preselim. Ovdje bi stao moj trosjed, a ovu vitrinu ćemo maknuti. Nema smisla čuvati prašinu.“
Prašinu.
U toj vitrini mama je držala šalice koje je dobila za vjenčanje. U donjoj ladici bile su tatine naočale, još u futroli, i stari račun za plin koji je uredno platio dva dana prije nego što je završio u bolnici. Tata je umro prije devet mjeseci. Mama je otišla za njim četiri mjeseca poslije. Još nisam imala snage ni oprati njihove šalove koji su visjeli u hodniku.
„Ti se nećeš preseliti ovdje“, rekla sam.
Damir je tad konačno progovorio.
„Sanja, nemoj odmah praviti scenu. Mama živi u onoj vlažnoj garsonijeri na Čengić Vili. Zimi joj se zidovi crne. Ovdje ima dvije sobe, lift, grijanje, sve joj je blizu.“
„A kad si mi to mislio reći?“
Spustio je pogled. To mi je bilo dovoljno.
Već su razgovarali. Već joj je obećao.
Stan je bio na moje ime. Roditelji su ga otkupili nakon rata, odricali se putovanja i novih stvari da ostane meni. Nisam ga doživljavala kao investiciju. To je bio jedini prostor na svijetu gdje sam još mogla osjetiti maminu kremu za ruke i čuti tatu kako iz kuhinje viče da ne palim bojler dok radi veš-mašina.
Damir i ja živjeli smo u podstanarskom stanu na Otoci. Nije nam bilo lako, to stoji. Njegova plaća u servisu kasnila je već drugi mjesec, ja sam radila u računovodstvu i krpila račune kako sam znala. Ali Zora nikad nije predložila da stan iznajmimo pa podijelimo troškove. Njoj je trebalo baš sve. Ključevi, soba, namještaj, uspomene. Cijeli moj stari život.
Te večeri Damir je lupio vratima kupaonice tako jako da je pukla kukica za ručnik.
„Ti si sebična“, rekao je. „Moja majka nema gdje živjeti kako treba, a ti držiš prazan stan zbog nekih starih stvari.“
„Nisu to neke stare stvari. To su moji roditelji.“
„Nisu ti roditelji u namještaju.“
Ta rečenica me presjekla. Sjela sam na rub kreveta i samo gledala u pod. Nisam plakala pred njim. Ne zato što sam bila jaka, nego jer sam odjednom osjetila da bi moje suze njemu bile samo još jedan dokaz da dramatiziram.
Sljedećih dana Zora me zvala po tri puta. Slala je slike laminata, kuhinja, čak i oglase za odvoz starog namještaja.
„Nemoj se ljutiti, dušo, ali tvoja mama je imala težak ukus. Ja bih tu unijela malo svjetla.“
Jednog popodneva našla sam je opet u stanu. Damir joj je dao rezervni ključ koji sam njemu povjerila dok je tata bio bolestan. Zora je na podu dnevne sobe raširila metar i mjerila zid.
Pored nje stajale su tri crne vreće. U jednoj sam prepoznala mamin stolnjak s plavim cvjetovima.
„Nemoj to dirati!“ viknula sam.
Zora se trgnula, a onda podigla bradu.
„Pa nećeš valjda živjeti u muzeju?“
Izvukla sam stolnjak iz vreće. Mirisao je na ormar, na naftalin i malo na mamu. Ruke su mi se tresle.
„Nećeš iznijeti ni jednu stvar. Nećeš birati pločice. Nećeš živjeti ovdje.“
Kad je Damir došao, očekivala sam da će barem jednom stati uz mene. Umjesto toga, rekao je da sam ponizila njegovu majku i da ga tjeram da bira između dvije žene.
„Ne tjeram te da biraš“, odgovorila sam. „Ti si već izabrao. Samo si očekivao da ja šutim.“
Te noći prespavala sam u roditeljskom stanu, na njihovom starom kauču. Prvi put nakon sahrane nisam se bojala tišine. Bojala sam se samo onoga što me čekalo kad se vratim Damiru.
Sutradan sam promijenila bravu. Damiru sam poslala poruku da može doći po svoje stvari kad god želi, ali da ključeve tog stana više neće imati.
Možda je stan samo stan nekome tko nikad nije izgubio zadnje mjesto na kojem se osjećao kao dijete. Ali meni nije. I nije sebičnost sačuvati ono što ti je ostalo.
Jesam li trebala popustiti radi braka ili je brak već bio slomljen onog trenutka kad su počeli bacati uspomene mojih roditelja bez mene?
