Imam 28 godina, a moj muž Jake 30. Vjenčali smo se prošlog mjeseca nakon 4 godine veze. Planirali smo medeni mjesec iz snova u Parizu — dvije sedmice romantike, razgledanja i slavljenja našeg braka. Štedjeli smo za to više od godinu dana, pažljivo isplanirali sve: od večera u luksuznim restoranima na krovovima s pogledom na Eiffelov toranj, do jednodnevnih izleta u Versailles i degustacija vina u Champagneu.
Vjenčanje je bilo prekrasno. Sve je prošlo savršeno — mjesto je izgledalo bajkovito, hrana je bila odlična, a čak je i moja inače kritična svekrva Clara izgledala iskreno sretna zbog nas. Trebali smo krenuti na medeni mjesec četiri dana poslije vjenčanja. Torbe su bile spakovane, pasoši spremni.
Onda se sve promijenilo. Nakon vjenčanja, roditelji mog muža doživjeli su tešku saobraćajnu nesreću. Preživjeli su, ali u kritičnom stanju. Kad smo u 3 ujutro dobili poziv, Jake je odmah otišao u bolnicu, a ja sam ostala da zovem članove porodice.
Sljedećih 48 sati jedva da smo napustili bolnicu. Ljekari su rekli da će oporavak biti dug i težak — sedmice u bolnici, a zatim mjeseci rehabilitacije. Jake je bio slomljen, što je bilo i razumljivo. Njegovi roditelji su mu oduvijek bili jako bliski — čuju se svakodnevno i žive samo 20 minuta od nas.
Dan prije našeg leta, oprezno sam spomenula medeni mjesec. Predložila sam da ga odgodimo mjesec ili dva, ali avio-kompanija bi naplatila visoke naknade, a izgubili bismo i nepovratne hotelske uplate (oko 3.000 dolara ukupno). Jake me gledao kao da govorim stranim jezikom.
Rekao je da mora ostati. „Ne mogu ih ostaviti,“ rekao je. Pokušala sam mu objasniti da su njegovi roditelji sada stabilni, da njegova sestra već dolazi da pomogne i da bismo se vratili nakon medenog mjeseca da budemo uz njih tokom oporavka. Ali on to nije želio ni razmotriti.
„Kako možeš očekivati da idem piti šampanjac u Parizu dok se oni bore za život, Emily?“ rekao je povišenim tonom.
„Ne bore se više za život — doktori su rekli da su stabilni,“ odgovorila sam. „A ovo je naš medeni mjesec, Jake. Planirali smo ga zauvijek.“
Svađa je eskalirala. Viknula sam: „Ja sam ti žena!“ i sama otputovala. Rekla sam mu da idem bez obzira na sve — previše smo radili i štedjeli da bismo sve to samo bacili. Njegova sestra Lisa me nazvala sebičnom i bezdušnom. Čak mi je i vlastita majka sugerisala da odustanem.
Ali ipak sam otišla. Prvih nekoliko dana bilo je užasno. Sjedila sam sama u restoranima namijenjenim parovima, osjećala se neprijatno na romantičnoj vožnji brodom koju sam unaprijed rezervisala i plakala sama u luksuznom hotelskom apartmanu. Jake je jedva odgovarao na moje poruke, slao je samo kratke informacije o stanju svojih roditelja.
U Parizu sam otvorila Facebook i bila šokirana kad sam vidjela slike Jakea na bejzbol utakmici s njegovim prijateljima s fakulteta. TRI DANA nakon što sam otišla! Opis je glasio: „Trebala mi je pauza za mentalno zdravlje — hvala što ste me izvukli, momci.“ Kad sam ga nazvala bijesna, rekao je da ga je njegova sestra ubijedila da uzme par sati odmora od bolnice jer njegovi roditelji ionako većinu dana spavaju.
Sada sam na pola onoga što je trebao biti naš medeni mjesec iz snova, sama u najromantičnijem gradu na svijetu, dok je moj muž od dvije sedmice očigledno dovoljno dobro raspoložen da ide na utakmice, ali ne i da dođe sa mnom u Pariz.
Sada se cijele porodice dijele na strane. Njegovi rođaci misle da sam čudovište što sam ga napustila u porodičnoj krizi. Moji prijatelji kažu da je on manipulatvian i da koristi nesreću svojih roditelja kao izgovor da izbjegne medeni mjesec, kojeg se možda i sam plašio.
Jesam li ja zaista negativac jer sam očekivala da moj muž ispoštuje naše planove kada njegovi roditelji više nisu bili u životnoj opasnosti? Ili je on kriv jer je otišao na utakmicu, a odbio da dođe sa mnom u Pariz?
izvor: brightside.me
