Oglasi – Advertisement
Pitanje mogu li nas umrli čuti? U nastavku teksta doznajte. Pitanje što se događa nakon smrti jedno je od onih na koja čovjek ne prestaje tražiti odgovor. Kad izgubimo nekog bliskog, prirodno je pitati se: čuju li nas kad im govorimo? Osjećaju li našu tugu, naše molitve, našu ljubav? Mnogi ljudi, bez obzira na vjersku pripadnost, imaju iskustvo da se obraćaju svojim preminulim roditeljima, prijateljima ili supružnicima – u tišini sobe, na grobu ili u molitvi. To je izraz čežnje i nade da veza koja je postojala u životu ne prestaje smrću.
U potrazi za odgovorima, mnogi se okreću Svetom pismu, gdje se kroz različite knjige i prizore otkriva odnos između neba i zemlje, života i smrti, vidljivog i nevidljivog svijeta.
Oglasi – Advertisement
-
Svjedočanstva iz Svetog pisma
U Knjizi Otkrivenja (6, 9–11) opisuje se prizor u kojem apostol Ivan vidi duše mučenika pod Božjim prijestoljem. Oni mole Boga da donese pravdu i da ispravi nepravde koje su trpjeli. Taj prizor otkriva da preminuli nisu izgubljeni u tišini, nego svjesni Božje prisutnosti i, na neki način, svjesni događaja koji se još uvijek odvijaju na zemlji. Iz toga proizlazi misao da možda nisu potpuno odvojeni od nas – da njihove molitve i briga za svijet traju i nakon smrti.
Sličnu poruku nosi i primjer svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. U Djelima apostolskim (7, 54–58) opisuje se trenutak njegove smrti, kada vidi otvoreno nebo i Isusa kako stoji zdesna Bogu Ocu. Taj trenutak pun svjetlosti i mira pokazuje da Božja prisutnost nadilazi granice života i smrti. Stjepanova vizija pruža utjehu svima koji vjeruju da smrt nije kraj, nego prijelaz u puninu Božje blizine.
Još jedan važan odlomak nalazi se u Poslanici Hebrejima (12, 1–2), gdje pisac govori da smo “okruženi tolikim oblakom svjedoka”. Neki tumače tu rečenicu doslovno – kao da vjernici koji su otišli promatraju one koji su još na zemlji, kao svjedoci njihove vjere i borbe. Drugi smatraju da je riječ o simboličnoj slici: ohrabrenju da ostanemo postojani, znajući da pripadamo velikoj zajednici svetih i pravednih koji su već prošli tim putem.
Bilo kako bilo, poruka ostaje ista – u vjeri postoji neraskidiva povezanost između živih i preminulih.
-
Nebeska povezanost i ljudska čežnja
Svaka molitva upućena preminulima zapravo je izraz naše ljubavi. Kad govorimo osobi koja više nije fizički s nama, to ne činimo iz praznine, nego iz potrebe da zadržimo blizinu koja je postojala. Ljudi stoljećima pronalaze utjehu u uvjerenju da riječi izrečene s ljubavlju i vjerom ne nestaju, nego dopiru do Božjeg srca – a kroz Njega možda i do onih kojima su namijenjene.
U mnogim kršćanskim tradicijama postoji vjerovanje da Bog, koji je svemoguć i sveprisutan, može prenijeti poruku, misao ili osjećaj. On razumije ono što riječima ne možemo izgovoriti. U trenucima tuge, kad se čini da molitve odlaze u prazninu, vjera podsjeća da nas Bog uvijek čuje – i da ništa što je izrečeno u ljubavi ne propada.
-
Bog koji čuje i razumije
Kad se pitamo mogu li nas naši pokojni čuti, možda tražimo nešto dublje – potvrdu da nismo sami. U Bibliji se jasno navodi da je Bog onaj koji sve čuje, koji poznaje svako ljudsko srce i vidi svaku suzu. U Psalmima (34, 18) piše: “Blizu je Gospod onima koji su skršena srca.” To znači da, iako ne znamo sa sigurnošću čuju li nas oni koji su otišli, Bog itekako čuje.
Molitva tada postaje most između dva svijeta. Kad mu se obraćamo, možemo vjerovati da On razumije naše želje – da prenosi našu ljubav, zahvalnost i čežnju onima koji su već u Njegovom naručju. Mnogi vjernici svjedoče da kroz molitvu osjećaju mir, kao da je njihova poruka stigla do odredišta.
-
Snaga vjere u trenucima gubitka
Vjera daje prostor nadi. Kad izgubimo nekoga, molitva i razgovor s Bogom pomažu nam nositi bol. Čak i ako ne znamo čuju li nas naši pokojni, vjerujemo da su u Božjoj prisutnosti, gdje nema boli ni tuge. Ta spoznaja ne briše tugu, ali daje smisao – pokazuje da ljubav nije prekinuta, nego preobražena.
Zato mnogi i dalje govore s onima koji su otišli, ne zato što očekuju odgovor, nego zato što znaju da ljubav, jednom stvorena, ne nestaje. Ona prelazi granice vremena i smrti, ostajući trajno povezana s onim što je vječno.
