Djeca tokom svog djetinjstva uvijek trebaju svoje roditelje, a kada odrastu čini se kako bježe od njih. Uloge se tokom odrastanja zamijene, te nas naši roditelji trebaju više nego ikad.
- Kada su djeca izložena šutnji ili nepoštovanju, emocionalni teret može biti značajan. Prvi korak u ovom procesu je prepoznavanje naših emocija, ali bez dopuštanja da one imaju kontrolu nad našim životima. Uobičajene reakcije na ovu situaciju uključuju ljutnju, tugu ili razočaranje. Iako ih ne treba potiskivati, ključno je spriječiti da postanu jedini uzrok našeg ponašanja.
Ljutnja nije pokazatelj slabosti, već je prirodni odgovor na bol koju osjećamo. Tajna je naučiti kako se nositi s tim emocijama bez iscrpljivanja energije ili gubitka interesa za druge aspekte našeg života. Jedan od najznačajnijih koraka je napustiti uvjerenje da će nas naša djeca uvijek cijeniti i prepoznati naš trud. Često mislimo da će naša predanost i odanost dovesti do priznanja neuspjeha ili izjave zahvalnosti, ali to nije uvijek slučaj.
Tajna je prepoznati da je predanost i ljubav koju imamo prema njihovom odgoju ono što je najvažnije, a ne njihov vanjski izgled. Najveće priznanje dolazi iz nas samih, kroz svijest o tome koliko smo doprinijeli i kako su drugi bili pogođeni našim životima. Ova perspektiva nam pomaže da održimo osjećaj samopouzdanja i vrijednosti. Također je bitno naučiti kako se razlikovati od postupaka drugih.
Ako djeca pokazuju hladnoću ili apatiju, to ne znači nužno da smo mi roditelji takvi. Njihovi postupci mogu proizaći iz njihovih unutarnjih borbi, stresova ili problema koji nisu nužno povezani s nama. Iako to ne predstavlja opravdanje za njihove postupke, razumijevanje da njihovi odgovori nisu uvijek osobni omogućuje nam da se distanciramo od boli koju osjećamo.
Ova promjena perspektive omogućuje nam unutarnju stabilnost i omogućuje nam da nastavimo živjeti život u punom potencijalu. Ključno je izbjegavati preuzimanje uloge žrtve, čak i ako je to jednostavno učiniti u tim situacijama. Ideje poput “Pokušao/la sam dati sve od sebe, ali me ne cijene” mogu ometati naš osjećaj nemoći. Umjesto toga, moramo prepoznati da možemo promijeniti emocionalni odgovor na situacije.
Povećanje unutarnje snage i prepoznavanje da nismo žrtve, već pojedinci koji su se susreli s nedaćama i zaslužuju poštovanje ključno je za suočavanje s tim situacijama. Osim toga, odnosi s djecom moraju se razvijati kako odrastaju. Ne smiju održavati istu razinu kao tijekom ranih godina, već se umjesto toga moraju razviti u nove principe i potrebne promjene.
Također, ključno je usredotočiti se na zdravlje nas samih. Pokušaji promjene ponašanja naše djece često su neuspješni, najučinkovitiji način je koncentrirati se na osobni razvoj – naše ciljeve, interese i opće zadovoljstvo.
Također, briga o sebi potiče našu unutarnju snagu i sprječava da nas preoptereti negativni vanjski sile. Uživanje u jednostavnim iskustvima, poput šetnje prirodom ili provođenja vremena s prijateljima, može pružiti duboko opuštanje koje ne ovisi o postupcima drugih. Sreća nije kazna za naše napore, već prirodno pravo koje svatko posjeduje, bez obzira na tretman koji nam pružaju.
U konačnici, tajna je uživati unatoč okolnostima oko nas. Naši životi su osobni i nitko nam ih ne može ukrasti, uključujući i one koje volimo. Unatoč izazovima voljenja nekoga tko uzrokuje bol, bitno je zapamtiti da nam naša unutarnja snaga omogućuje da prevladamo te prepreke. Prepoznajući da imamo sposobnost regulirati svoje emocije i usredotočiti se na ono što možemo promijeniti, možemo se približiti mirnijem i ispunjenijem postojanju.
