Psiholog otkriva 5 sjajnih savjeta koji će Vam pomoći u životu da nadvladate svakoga ko Vas pokušava iskoristiti na bilo koji način i da od Vaše dobrote dobije dosta profita i benefita.
- Psiholozi nas sada sve češće upozoravaju na pretjerano uživanje, ali ono je često pokazatelj straha: straha od gubitka ljubavi, poštovanja ili osjećaja pripadnosti. Kada se prijeđe granica između drugih, osoba će početi odstupati od svojih osobnih zahtjeva i umjesto toga živjeti prema očekivanjima svoje okoline. To je razdoblje kada je prisutan tihi, ali značajan nezadovoljavajući izgled koji proždire naše samopouzdanje i stvara dojam da ništa što radimo nije dovoljno.
Dr. Ivana Marković, psihoterapeutkinja iz Beograda, prepoznaje da je stalna ovisnost zapravo oblik emocionalne kompenzacije koja je prikrivena kao briga za druge. Oni koji dosljedno pokušavaju ugoditi svima oko sebe obično su potaknuti željom da izbjegnu sukob i vjeruju da će biti voljeni ako su uvijek dostupni i podložni. Međutim, kako objašnjava, ova strategija ima i cijenu: bezdušnost i žaljenje, jer kada dajemo više nego što primamo, naš osjećaj vrijednosti neizbježno se gubi. Uživanje služi kao mehanizam za preživljavanje, a ne kao izraz suosjećanja.
Prvi korak u transformaciji je definiranje granica. Granice nisu fizičke barijere koje izoliraju ljude, već im je svrha obrana najvažnijih aspekata nas samih. Mnogi pojedinci su neodlučni u izražavanju jednostavnog “ne” jer vjeruju da će to negativno utjecati na nekoga ili izazvati nepoštovanje. Međutim, studija Hrvatskog psihološkog društva iz 2023. pokazuje da ljudi koji često raspravljaju o svojim granicama imaju 50% manju vjerojatnost da će imati kronični stres i veći osjećaj kontrole nad svojim osobnim životom. Granice su zapravo najpoštovaniji oblik distanciranja – i za sebe i za druge.
Kada ih netko ne prepoznaje, ne mora se nužno brinuti o tome što moramo učiniti, već o nedostatku suosjećanja koji pokazuju. Nakon rečenice, bitno je naučiti razlikovati metode. Obično su skrivene, umjesto otvorenog objavljivanja informacija koje bi dovele do žaljenja ili kazne, objavljuju informacije koje se temelje na krivnji ili emocionalnom zlostavljanju. Manipulatori često mogu usaditi osjećaj odgovornosti ili sramote drugima.
Ako nakon razgovora vjerujete da ste prazni, da ste promašili ili da ste krivi, vjerojatno ste uključeni u ovo ponašanje. Web stranica posvećena psihologiji, “psychocentar”, navodi da su najčešće fraze koje koriste manipulatori obično brižne fraze: “Ali ja to radim za tebe” ili “Ne možeš li barem jednom učiniti ono što želim?” Ove rečenice su zamišljene kao oblik nadzora, a ne kao sredstvo izražavanja zabrinutosti. Nakon što to prepoznamo, možemo doći do ulaza u emocionalnu slobodu.
Treći korak koji stručnjaci preporučuju je korištenje asertivnosti. Asertivnost ne karakterizira arogancija ili hladnoća, već sposobnost izražavanja sebe bez straha od odbijanja. Oni koji nauče govoriti smireno i artikulirano, bez ispričavanja za činjenicu da su to učinili, počet će jačati svoje odnose. Istraživanje Sveučilišta u Novom Sadu dokumentiralo je da ljudi koji obično komuniciraju s određenom razinom asertivnosti imaju manju sklonost anksioznosti i veću sposobnost kontrole svojih emocija.
Izjavama poput „Razumijem vašu perspektivu, ali osjećam se drugačije“ ili „Ne mogu sada, ali hvala što pitate“, osoba pokazuje da cijeni i sebe i osobu s kojom razgovara. Ovaj miran izbor često se više cijeni od brojnih rečenica kojima je cilj ugoditi drugima. Međutim, bez unutarnje stabilnosti, ništa od toga neće se moći nastaviti. Oni koji ne vjeruju u svoje sposobnosti često traže potvrdu od drugih pojedinaca. Kada su mišljenja drugih jedini odlučujući faktor naše vrijednosti, gubimo ravnotežu i postajemo emocionalno osjetljivi.
Psiholozi savjetuju da se samopouzdanje treba njegovati kroz male, svakodnevne uspjehe – to su trenuci kada uspješno odolijevamo pritisku da se opravdamo ili kada umjesto toga slavimo sebe. Web stranica „S Sarajevo Psychology Today“ spominje da se samopoštovanje ne nasljeđuje s roditelja na dijete, već se razvija svaki put kada se zauzmemo za sebe unatoč reakciji drugoga. U tim slučajevima, osoba je izložena sposobnosti da bude autentična, a ne da replicira očekivanja drugih. Sljedeći korak je preuzimanje vlastite kontrole nad vlastitim emocijama.
Empatija nije samo čin razumijevanja i poštovanja drugih, već i sposobnost suosjećanja s njima uz istovremeno držanje vlastitih emocija pod kontrolom. Kada pokušavamo ispraviti sve oko sebe, trošimo energiju na ono na što ne možemo utjecati. Prava emocionalna zrelost je kada pojedinci prepoznaju da nisu odgovorni za emocije drugih, sve dok su bili iskreni i imali pozitivnu namjeru.
Razlika između empatije i samozadovoljstva je mala, ali značajna: potonje liječi, prvo iscrpljuje. Psiholozi prepoznaju da je sposobnost priznavanja da “Ispričavam se zbog vaših osjećaja, ali to nije moja odgovornost” mjera emocionalnog razvoja. Oni koji nauče definirati te granice održat će svoju unutarnju harmoniju uz održavanje pozitivnog odnosa s okolinom. U društvu koje preferira stabilnost nad osobnim razvojem, ovo je hrabar skok.
U konačnici, pretjerano popuštanje drugima ne smatra se plemenitošću, već samokontrolom. Uzrokuje nam distancu od autentičnosti, svaki ustupak koji napravimo zahtjevima drugoga je malo odstupanje od nas samih. Kada netko nauči reći “ne” bez žaljenja, zapravo priznaje svoje zdravlje, dostojanstvo i slobodu. Ekonomija postaje manje krinka i umjesto toga planirani pothvat. Kao što su stručnjaci objasnili, granice, asertivnost i samopoštovanje ne smatraju se sebičnima, već su temeljni principi emocionalne stabilnosti.
Oni nas štite od viška i omogućuju nam da budemo iskreni prema drugima i prema sebi. U svijetu koji se stalno razvija, najveći oblik hrabrosti je održavanje osobnih vrijednosti bez obzira na društvene zahtjeve, to je najveći oblik hrabrosti. Prihvatljivo je pomagati drugima, ali ne željeti biti prepoznat. Međutim, kada je uobičajeno da ljudi izbjegavaju sukobe i primaju priznanje, to postaje oblik emocionalnog skloništa. Tek nakon što prepoznamo da su naši “ne” jednako vrijedni kao i tuđi “da”, shvaćamo da suosjećanje ne mora uključivati potiskivanje, već uključuje samopoštovanje koje proizlazi iznutra.
