Prošle godine sam dobio otkaz. Putem e-maila. Tek tako. Bez sastanka, bez telefonskog poziva, bez ikakvog upozorenja.
U jednom trenutku sam radio na izvještaju, a već u sljedećem mi stiže hladna poruka od dvije rečenice u inbox:
„Vaša pozicija je ukinuta s trenutnim učinkom. Hvala na dosadašnjem radu.”
To je bilo sve.
Bez otkaznog roka. Bez otpremnine. Bez prelaznog perioda. Samo — kraj.
Ali čudni dio je bio to što mi nisu ukinuli službeni e-mail. Nisu me izbacili sa Slacka. Nisu me uklonili sa kalendara sastanaka. Ništa. Kao da sam i dalje postojao u sistemu.
Uspaničio sam se. A onda sam jednostavno nastavio dalje.
Nisam nikome rekao. Ni kolegama, ni prijateljima, čak ni porodici. Sljedećeg jutra sam ustao, obukao čistu košulju, ulogovao se na Zoom i priključio se jutarnjem sastanku kao da je sve potpuno normalno.
Bacio sam neku šalu u chat. Dao update o projektu na kojem više nisam radio. I niko nije ništa posumnjao.
Sedmicama sam održavao tu iluziju. Objavljivao sam na LinkedInu o „uzbudljivom napretku” i „uspješnoj saradnji”. Odgovarao na e-mailove. Zakazivao lažne sastanke u kalendaru.
Čak sam se par puta pojavio i u kancelariji, čisto da sve izgleda uvjerljivo. Uzeo bih kafu i hodao okolo kao da tu pripadam. Iskreno — niko nije ni trepnuo.
Istina je da sam bio očajan. Prijavljivao sam se na poslove bez prestanka, ali ništa nije prolazilo. Osjećao sam se posramljeno. Poniženo. Kao da sam nekako zakazao. Pretvarati se da sam i dalje zaposlen bilo je lakše nego priznati da lutam bez pravca.
Onda, jedno popodne, nakon otprilike dva mjeseca takvog života, dobio sam poruku.
Iz vedra neba, javio mi se direktor (CEO). Pisalo je:
„Hej! Stvarno su mi se svidjele tvoje ideje na posljednjem sastanku. Da li bi želio da vodiš naš novi projekat? Javi mi do kraja dana.”
Samo sam sjedio i gledao u ekran. Ostao sam bez riječi. Ovo je bio moj trenutak. Udahnuo sam duboko i odgovorio.
Napisao sam:
„Hvala vam puno. Zaista sam počašćen. Ali moram biti iskren — ja sam zapravo dobio otkaz prije par mjeseci. Samo sam nastavio dolaziti na sastanke jer sam cijelim srcem bio vezan za ovu kompaniju. Vjerovao sam u posao. Čak i bez plate, želio sam da doprinosim.”
Par minuta kasnije, stigao je odgovor. Bio je impresioniran. Iskreno dirnut. Rekao je da nije imao pojma šta se desilo i da želi da istraži cijelu situaciju. Dan kasnije me je lično nazvao i zvanično mi ponudio poziciju vođe projekta.
Ispostavilo se da je HR tiho odlučio da smanji broj zaposlenih, bez znanja uprave ili čak direktora. Samo su rezali ljude u pozadini i nadali se da niko neće primijetiti.
I nekako je sve to pretvaranje dovelo do bolje pozicije nego one s koje sam krenuo.
Dakle, da. Sistem je haotičan. Ali ponekad se isplati ostati prisutan — sa malo srca — na najčudniji mogući način.
Ako mogu dati jedan savjet, onda je to ovaj: pojavljuj se. Čak i kad djeluje besmisleno. Čak i kad misliš da niko ne gleda.
Nikad ne znaš ko obraća pažnju ili šta može proizaći iz toga što ti je stalo malo više nego što se očekuje. Nije uvijek sve u plati. Ponekad je u tome da pokažeš da i dalje vjeruješ u ono što radiš.
izvor: brightside.me
