Današnji članka posvetit ćemo legendarnom glumcu Josipu Pejakoviću.U noći koja je zauvijek promijenila kulturnu scenu Bosne i Hercegovine, preminuo je jedan od njenih najvećih sinova – Josip Pejaković, glumac, pisac, intelektualac i simbol jedne epohe. Umro je u 78. godini života, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag na pozorištu, filmu, književnosti i kolektivnoj svijesti naroda kojem je pripadao.
Vijest o njegovoj smrti potvrdio je njegov sin Dejan Pejaković, ostavivši mnoge u tišini i nevjerici. Na društvenim mrežama, kulturni radnici, prijatelji i brojni poštovaoci oprostili su se od njega riječima koje svjedoče o veličini čovjeka i umjetnika. Među njima su i Nihad Kreševljaković i Lana Zablocki, koji su istakli njegov neizmjeran doprinos razvoju umjetničke scene Bosne i Hercegovine.
Josip Pejaković nije bio samo glumac. On je bio glas naroda, glas otpora, i umjetnik savjesti. Njegova snaga nije se ogledala samo u njegovim ulogama i tekstovima, već i u njegovoj borbi sa životom. Tokom posljednje decenije pretrpio je 17 operacija, ali ni tada nije odustajao. Godine 2019. izjavio je kako se osjećao „otpisano“, ali je uprkos svemu pronašao snagu da se vrati – i na scenu i među ljude.
- Rođen je u Travniku 1948. godine, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Umjetnički put započeo je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Dramskom studiju pod vođstvom Kaće Dorić i Josipa Lešića. Još tokom studija istakao se ulogama kao što su Tuzenbah u Čehovljevim „Tri sestri“ i Filtos u Arabalovom „Koncertu u jajetu“. Te rane uloge bile su samo nagovještaj jedne blistave i beskompromisne karijere.
Kao član Narodnog pozorišta Sarajevo, ostvario je više od 50 premijernih uloga, a njegovo ime veže se uz nezaboravne predstave kao što su „Kome zvono zvoni“, „Višnjik“ i „Braća Karamazovi“. Njegova gluma bila je uvijek više od uloge – ona je bila poruka, emocija, stav.
Osim na pozornici, Josip Pejaković ostavio je dubok trag i u filmskoj umjetnosti, kroz naslove kao što su „Ljudski faktor“ i „Kuća pored puta“, ali i u književnosti. Autor je više zapaženih monodrama, eseja i scenarija, a njegovi tekstovi „Oj živote“ i „On meni nema Bosne“ ostaju upečatljivi manifesti jednog posebnog pogleda na svijet – istovremeno poetski i politički, ličan i univerzalan.
Tokom života, dobio je mnoga priznanja, među kojima se izdvajaju Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1974) i ZAVNOBiH-ova nagrada za životno djelo (1991). No, veće od svih nagrada bilo je povjerenje publike. Ljudi su ga slušali jer im je govorio istinu. Poštovali su ga jer ih nije lagao. Voljeli su ga jer je bio – njihov.
Do posljednjih dana ostao je vjeran umjetnosti. U maju 2022. objavio je svoju posljednju knjigu, „Sevdalinka“, kroz koju je pokušao očuvati dio bosanskohercegovačkog identiteta. Zajedno s muzičarem Rambom Amadeusom, zalagao se za to da sevdalinka bude uvrštena na listu nematerijalne svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Time je pokazao da umjetnost za njega nikada nije bila hobi – ona je bila obaveza, misija i borba.
- Odlazak Josipa Pejakovića nije samo gubitak za umjetnički svijet. To je gubitak savjesti jednog naroda. On nas je učio da budemo hrabri, da govorimo kad svi šute, da mislimo kad drugi ponavljaju. Njegova umjetnost bila je ogoljena istina – često teška, ali uvijek potrebna.
Njegova ostavština živjeće kroz svaku njegovu riječ, svaki lik kojeg je utjelovio, svaku misao koju je zapisao. U vremenu u kojem se istina sve češće relativizira, Josip Pejaković će ostati kao podsjetnik na ono što umjetnost zaista jeste – sredstvo oslobađanja, razumijevanja i nade.
Utišao se jedan od posljednjih glasova koji je znao kako spojiti narodnu dušu i intelektualnu odgovornost. Ali ono što je govorio, živjet će. Josip Pejaković sada pripada vječnosti – a mi ostajemo da pamtimo, učimo i prenosimo dalje ono što je ostavio.
Počivaj u miru, majstore riječi i scene.
