Danas Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici proslavljaju praznik Svetih 45 mučenika iz Nikopolja, čije stradanje i vjera i dalje inspirišu mnoge generacije. Ovaj dan podsjeća na njihove živote, hrabrost i nepokolebljivu vjeru u Boga u trenucima najveće patnje.
- U doba kada je car Likinije vladao istočnim dijelom Vizantijskog carstva, hrišćani su bili izloženi strašnim progonima i mučenjima. Njegova mržnja prema novoj vjeri i njenim sljedbenicima nije imala granica. Upravo tada, u Nikopolju Jermenskom, sveti Leontije zajedno sa svojim prijateljima odlučio je javno priznati vjeru pred carskim namesnikom Lisijem. Ne bojeći se posljedica, on i njegovi saputnici stali su pred njega i rekli da su oni hrišćani i da se ne odriču Hrista.
Lisije, iznenađen njihovom hrabrošću, upitao ih je: „A gdje je vaš Hristos? Nije li on bio razapet i nije li umro?” Na to mu sveti Leontije smireno odgovori: „Ako znaš da je naš Hristos umro, znaj i to da je vaskrsao iz mrtvih i vaznio se na nebo.” Taj odgovor još više je razjario namesnika.
Nakon duge rasprave o vjeri, Lisije je naredio da ih teško izmuče i zatvori u tamnicu. Dani provedeni u mračnom zatvoru bili su ispunjeni gladovanjem i žeđu, jer im nisu davali ni hranu ni vodu. Ipak, njihova vjera nije posustala. Jedna pobožna hrišćanka po imenu Vlasijana krišom im je donosila vodu i dodavala kroz mali otvor na tamničkom prozoru, čime ih je spašavala od sigurne smrti zbog žeđi.
- U tim trenucima patnje, Bog im je poslao anđela da ih utješi i ohrabri da istraju u svom mučeništvu. Kada je došlo vrijeme za ponovno suđenje, desilo se čudo – dva tamničara i još mnogi drugi koji su vidjeli njihovu postojanost obratili su se u hrišćanstvo. Ukupno 45 ljudi stalo je pred Lisija, priznajući vjeru u Hrista i spremno prihvatajući sudbinu.
Lisije je bio neumoljiv. Sve ih je osudio na strašnu smrt. Naredio je da im najprije budu odsječene ruke i noge, a zatim da njihova tijela budu bačena u vatru. Kazna je surovo sprovedena do kraja, ali duše svetih mučenika uzletjele su Gospodu, kome su ostali vjerni do posljednjeg daha. Oni su tako, kroz muku i stradanje, zaslužili carstvo nebesko i život vječni. Njihovo stradanje dogodilo se 319. godine, ali njihova vjera i žrtva ostaju svijetli primjer hrišćanske odanosti.
Na današnji dan vjernici se prisjećaju tih svetih mučenika i njihove nepokolebljive vjere. Mnogi odlaze u crkve da se pomole Hristu Bogu, zapale svijeće i u tišini se sjete njihove hrabrosti. Njihov primjer nas podsjeća da istinska vjera traži predanost i spremnost na žrtvu, ali i da donosi unutrašnji mir i snagu čak i u najtežim vremenima.
Dok stojimo pred ikonama i palimo svijeće, sjetimo se njihove spremnosti da trpe bolove i smrt za ono u šta su vjerovali. Njihove duše danas se raduju u nebesima, a mi na zemlji molimo da nas njihov primjer učvrsti u vjeri i približi Bogu.
