Osamdesetih i devedesetih, Snežana Savić je postala uspješna i kao pjevačica narodne muzike. Snimila je 12–13 albuma i brojne hitove poput Tri poljupca za sreću, Topolska 18, Šarene oči, Nova ljubav i druge.
Uz izniman glumački talent, godinama je bila prepoznata kao jedna od najljepših ličnosti u javnoj sferi svog vremena. Tijekom života doživjela je dva braka. Prva se dogodila dok je još bila studentica, a njezin prvi suprug ostao je uglavnom izvan javnosti – o njemu se malo zna. Za razliku od nje, njezin drugi brak s renomiranim redateljem Dragoslavom Lazićem bio je razglašeniji, posebice zbog rođenja kćeri Anite, koja se također bavila umjetničkom karijerom.
No, unatoč obiteljskim obvezama i profesionalnim uspjesima, Snežana je u jednom intervjuu otkrila aspekte svog života koje je prije skrivala – točnije pogreške iz mladosti. Srdačno i ozbiljno, Snežana je priznala da je u mladim godinama bila u vezama sa zaokupljenim muškarcima. Iskreno je priznala da je svjesna pogrešnosti svojih postupaka, istaknuvši da ti izbori nisu proizašli iz razuma, već iz instinkta. “Počinila sam mnogo glupih djela; ja sam grešnica i suočit ću se s vječnim prokletstvom”, jasno je rekla. “Međutim, prepoznajem svoje pogreške. Kajem se, i ako postoji Bog koji gleda i sluša, iskreno se kajem. Postojao je element zabranjenog – nešto za čim ne bismo trebali težiti, ali na kraju to odlučujemo.
Na pitanje o njezinim početnim motivima za upuštanje u takve veze, Snezhana je artikulirala da je emocionalna kemija odigrala ključnu ulogu, često zamagljujući njezinu prosudbu. Primijetila je da su se, s objektivnog stajališta, ti ljudi možda činili prosječnima; međutim, u njima je vidjela kvalitete koje drugima nisu bile očite. U sobi je upalila žarulja, što je rezultiralo dubokom transformacijom. Nije bilo ljepote, logike, utvrđenih kriterija; umjesto toga, pojavila se neobjašnjiva energija. Tijelo je posjedovalo svijest koja je prethodila mom vlastitom razumijevanju. Dok oči percipiraju određene elemente, duša i instinkt su ti koji u konačnici preuzimaju zapovijed.
Te je susrete opisala kao sudbonosne i gotovo mistične, rekavši da je tražila senzaciju bez obzira na moguće posljedice. “Nisu to bile ljubavne veze koje se postupno razvijaju, već fatalne privlačnosti koje vas potpuno obuzimaju. Ne razmišljate o statusu veze druge osobe, samo slijedite smjer svojih osjećaja.” Njezino priznanje ne služi kao isprika za njezine postupke, već kao razmišljanje – otkriće žene koja ne pokušava racionalizirati svoje ponašanje. Priznaje da je pogriješila, ali ujedno priznaje lekcije koje je naučila. Uz korist životnog iskustva, ona sada razmišlja o tim trenucima iz transformirane perspektive.
Kako ona artikulira, život u to vrijeme izgledao je kao labirint emocija, a ne kao niz logičnih odluka. Izjava je izazvala niz odgovora, od razumijevanja do osude; međutim, mnogima se to činilo kao dašak svježe iskrenosti. Rijetke su slavne osobe koje tako transparentno javno priznaju svoje pogreške, a još više rijetko to čine a da se ne pokušaju prikazati u povoljnijem svjetlu. Ovim intervjuom Snežana je prenijela širu poruku: da osobni razvoj ne prestaje sa 70 i više godina, da se greške mogu prepoznati bez pretjerivanja, a da grižnja savjesti može biti znak zrelosti, a ne slabosti.
Tvrdi da se svaki pojedinac, neovisno o spolu, suočava sa svojim unutarnjim izazovima i putovanjima potrebnim za samorazumijevanje. Štoviše, kada se te pogreške priznaju i prihvate, mogu poslužiti kao osnova za postizanje unutarnjeg mira. Uvid koji proizlazi iz njezine ispovijesti jest da emocije, koje često izmiču našem razumijevanju, ponekad mogu upravljati našim životima; međutim, to ne znači odricanje od odgovornosti. Kao i mnogi drugi, Snežana pravi razliku između priznavanja pogreške i ponosa na nju. Iz tog iskustva stječe svijest da, iako strast može biti zasljepljujuća, grižnja savjesti služi kao svjetlo koje vodi do samoprihvaćanja.
