Tog ljeta, sedme godine u tuđini, Almir je doživio tešku nesreću u radionici. Dizalica je popustila, a teret mu je prikliještio kičmu i noge. Mjesecima je bio prikovan za bolnički krevet, učeći ponovo hodati korak po korak.
Znao je da bi Mustafino staro, napaćeno srce puklo od brige da je to saznao. Zato je u telefonskim razgovorima gutao bol, govorio kako „ima posla preko glave“ i lagao da ne može stići. Nije želio da ga otac vidi u kolicima, slomljenog i zavisnog od tuđe pomoći. Zakleo se sam sebi da će pred Mustafu stati isključivo na svojim nogama, uspravan kakav je i otišao — pa makar trajalo godinama.
I stao je.
Bila je to još jedna topla, tiha subota. Mustafa je sjedio na svojoj klupi, zagledan u makadamski put koji se spuštao kroz šumu. Zvuk motora prekinuo je seoski mir. Tamnoplavi karavan njemačkih tablica usporio je, skrenuo u sokak i zaustavio se tačno ispred Mustafine širom otvorene kapije.
Vrata su se otvorila. Iz auta je izašao Almir — malo sporijeg koraka, sa srebrom u kosi i blagim osloncem na štap, ali čvrstog pogleda. No, nije bio sam. Sa suvozačeve strane izašla je Ana, a sa zadnjeg sjedišta povukla za ruku osmogodišnjeg dječaka s krupnim, tamnim očima.
Mustafine ruke su zadrhtale, a šolja s kafom ostala je na drvenom stolu. Ustao je, oslanjajući se na zid, ne vjerujući vlastitim očima.
„Babo“, prošaputao je Almir, a glas mu se prelomio dok je prilazio dvorištu. „Oprosti što si ovoliko čekao. Nisam smio doći dok nisam mogao sam donijeti ovo tvoje prezime.“
Dječak je prišao bliže, zbunjen i radoznao, pa pružio ruku starcu. „Selam, deda. Ja sam Mustafa.“
U tom času, sve godine tišine, praznih subota i progutanih suza nestale su u jednom jedinom zagrljaju. Šesnaest godina čekanja stalo je u pogled dva čovjeka koji su shvatili da dom nikada nije bio mjesto, nego oni koji te čekaju otključane
kapije.
